Ni porodica ni mjesečna primanja iznad dvije hiljade eura, nisu ga mogla zadržati
Mladi Slavonac, Mato Topić, vratio se prije godinu i pol u Hrvatsku nakon što je tri godine proveo Njemačkoj.
Kaže da su mu poznanici u čudu govorili: “Pa, šta ti bi?” ili, još iskrenije, “Jedini se ti vraćaš, koja si budala…”
Znao je da standard i sređeni život, na kakav je navikao u graničnom njemačkom gradiću Lorrach, nedaleko Basela, u Hrvatskoj neće imati, ali srce je vuklo.
“Ne znam vam to objasniti, u Njemačkoj mi u suštini nije ništa falilo, ali svaki put kad bi prešao hrvatsku granicu kao da sam počinjao disati punim plućima”, ispričao je za Večernji list.
Da priča bude zanimljivija, za sobom je u Njemačkoj ostavio roditelje, brata i sestru.
Do odlaska u Njemačku sve je bilo manje-više slavonski tipično. Oboje Matinih roditelja je radilo, ali s hrvatskim platama peteročlana porodica iz Čepina nije živjela u obilju. Uz svakodnevna odricanja i trud u čepinskom dvorištu Topićevih nikla je i nova kuća. Ipak, činilo se roditeljima da perspektiva nije sjajna ni za njih ni za djecu, da jednostavno stagniraju. 2013. su presjekli i otišli u Njemačku.
“Znao sam da ću morati zasukati rukave i da ću Hrvatskoj morati puno više truditi se i raditi za puno manje novca”, kaže Mato koji se po povratku odlučio za Zagreb i koji nije bio nepripremljen na početničku platu od 3.500 kuna u jednom call centru.
“U međuvremenu sam napredovao, postao zamjenik voditelja, vodio sam i neke edukacije… Novac jest važan, pogotovo kad si mlad i imaš puno želja i planova. Ali, definitivno nije najvažniji. U Njemačkoj sam se unatoč tome što mi je tamo porodica osjećao kao stranac. Shvatio sam da ne želim svake godine iščekivati godišnji, niti u stranoj zemlji dugoročno graditi svoj život i zasnivati porocicu. Roditelji su me, a što su drugo i mogli, podržali”, ispričao je.
“Uz sve manjkavosti i nepravilnosti, pa i nepravde, u našem društvu, ja imam povjerenja u Hrvatsku. Tako jednostavno osjećam”, rekao je Mato za Večernji list.
