U emisiji Izvan okvira na televiziji N1 večeras je gostovala predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava Sonja Biserko, gdje je između ostalog, čestitala bh. rediteljici Jasmili Žbanić zbog filma “Quo vadis, Aida?” koji je zvanično u nominaciji za prestižnu nagradu Oscar.
Kako je istakla, film “Quo vadis, Aida?” je izvanrendo djelo za promociju istine o onome što se tada desilo u Srebrenici.
“Tokom posljednjih 25 godina skrajnuta je ta tema, pogotovo u Srbiji gdje se negira i polemira o tome kakav je to zločin bio. Film je dao važnu dimenziju, ispričana je ženska priča i njeno svjedočenje i data je riječ svim ženama Srebrenice koje su bile ključne. One su dovele do toga da je Evropska komisija donijela Rezoluciju o sjećanju na Srebrenicu, kao i mnoge druge institucije. Film je pokazao da film može biti važan promoter istine o Srebrenici, generalno o Bosni. Rađen je na sofisticran način i šalje antiratnu poruku i, kako je neko komentarisao, nadrastao je zlo. Mogao je da upadne u patetiku, što nije. To je edukativna i humana ispričana priča koja će doći do mnogih građana i važno je danas da 25 godina od genocida u Srebrenici i od Dejtonskog sporazuma ponovo vrati na dnevni red ono šta se tamo desilo i kako prići Bosni na svježiji način i tako na neki način učiniti Bosnu funkcionalniju državu“, komentarisala je.
Biserko je rekla i da je važno da ovaj film bude prikazan ne samo u Bosni i Hercegovini, nego čitavom regionu, kao, kako je istakla, jedan od načina sagledavanja šta se dešavalo tada.
“Važno je da se srpska strana upozna sa tom porukom. To je antiratni film i mislim da je ovo bolji način da se mlađe generacije koje nisu bile rođene tada upoznaju šta se tamo desilo. Nadam se da će ozbiljno shvaćen i da će biti prikazan u svim bioskopima u Bosni i nadam se i Srbiji, ali mislim da je to malo vjerovatnije“, rekla je.
Helsinški odbor za ljudska prava je 1995. pozivao na odgovornost u vezi sa Srebrenicom i istaknuto je da je u tom gradu počinjen genocid.
“Dramatična su vremena i za nas u Srbiji to bila, pogotovo za ljude koji su ukazivali na srpski nacionalizam koji se širio po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Taj događaj u Srebrenici u to vrijeme u medijima je bio marginalno prikazivan. Imate svega nekoliko tekstova o tome i jedan tekst koji je nešto i rekao i to tekst Zorana Piroćanca u kome je rekao da je kao očevidac vidio 4.000 leševa. Nakon tog filma on je poslije porekao i rekao da je vidio oko 400 leševa. Poslije je pala Žepa a početkom augusta imate egzodus Srba iz Krajine, što je bila glavna tema, mada je i to bilo prikazivano kao egzodus a kasnije se pretvorilo u drugu priču. Tog septembra sam bila u Bonu na konferenciji gdje su doveli preživjele svjedoke iz Srebrenice, tako da je to bio dramatičan period za mene lično jer sam to sve pratila i naša aktivnost je bila usmjerena na međunarodnu zajednicu stalno ukazujući na to šta se desilo, kao i na egzodus Srba i onda smo radili i na povratku Srba. Pas Srebrenice moralno je diskreditovao ulogu međunarodne zajednice. Došlo je do bombardavanja u RS, pa operacija oko Bihaća, pa drama sa Olujom, tako je to bio jedan veliki pokret, upakovan u završetak rata u Hrvatskoj i Bosni“, navela je Biserko u razgovoru sa voditeljem Nikolom Vučićem.
Biserko je u to vrijeme imala mnogo pritisaka za šta je rekla da je to bila normalna reakcija te da svi glasovi koji su ukazivali na to šta se dešavalo na srpskoj strani su bili okvalifikovani kao neprijateljski.
“U maju je vojska u Beogradu otišla u Knin, organizovala stanovništvo, imali su plave koverte da idu u Zemun Polje gdje su živjeli Hrvati. Jedan dio ostao a neki su raspoređivani po Vojvodini po Zemun Polju. Bila je mobilizacija i tako su nas našli. Kroz priču o povratku izbjeglica shvatili smo taj međunarodni kontekst i cijela ta birokratizacija, kao što se vidjelo i u filmu ‘Quo vadis, Aida?’, da taj holandski bataljon nije ništa uradio birokratski i oni su žrtva cijele te situacije. Reagovanje međunarodne zajednice je bilo sporo i bez mašte“, poručila je Biserko za N1.
Navela je i da se u međuvremenu taj kontekst značajno promijenio, i da poslije 2000. godine u taj međunarodni kontekst su došli drugi akteri, te da je sada još teže, jer, kako je rekla, imamo i liberalne aktere u regionu i liberalna društva koja nisu sposobna da prate taj okvir.
