Mišljenje bh. reditelja Harisa Pašovića jeste da su nakon objave nominacija emocije pomiješane.
“Nominacija “Quo Vadis, Aida?” za veliku nagradu Oscar predstavlja veliku pobjedu za sve one koji su izgubili svoje najbliže u srebreničkom genocidu, kaže Pašović.
Bh. reditelj smatra kako mnogi ljudi imaju iskrivljeno mišljenje o tome kako ostatak svijeta svakodnevno govori o Bosni i Hercegovini, što zapravo nije slučaj. Od genocida je prošlo 25 godina, u tom vremenskom periodu odrasle su generacije koje ne znaju šta se dogodilo 11. jula 1995. godine.
“Malo ljudi u svijetu zna za Srebrenicu. Zbog toga je bilo važno snimiti i prikazati ovaj film. Na jedan tako istinit i fantastičan način ispričana je priča, vrlo jasno prikazana publici, o tome šta se dogodilo i šta je još uvijek stvarnost u ovoj zemlji. Kolege iz Srbije fantastično tumače svoje uloge. Jasna Đuričić čudesno tumači lik majke Aide koja gubi svoju porodicu, Boris Isaković fantastično, ali i jezivo igra Ratka Mladića. Bilo je potresno gledati užas ratnog zločinca koji Isaković donosi. Ostatak glumačke ekipe – također fenomenalan!”, govori Pašović.
Upravo su Isaković i Đuričić dokaz i primjer za to kolika je moć umjetnosti.
Srbijanski reditelj Kokan Mladenović nedavno je prokomentarisao kako će ovo dvoje glumaca u nekom uređenijem društvu u budućnosti biti dokaz da nisu svi okrenuli glavu od onoga što se u BiH dešavalo devedesetih, a Pašović dodaje kako su oni veliki glumci i ljudi koji shvataju tragediju koja se dogodila i imaju hrabrosti da se suprotstave raznim nacionalističkim napadima koje su preživjeli i preživljavat će i dalje.
“Ali oni kažu: ‘Mi vjerujemo u to, mi ćemo to uraditi’. Kao što je i Mirjana Karanović vjerovala kada je snimila film ‘Grbavica’ Jasmile Žbanić. Kao i Biljana Srbljanović koja je fantastično govorila o filmu ‘Quo Vadis, Aida?’, a ona je najveći živi pisac u Srbiji. Jednostavno, ovaj film je probudio možda i ono najbolje kod autora i umjetnika u Srbiji, mnogi s velikim poštovanjem govore o njemu. I želim ponoviti ono što je Jasmila rekla, a to je da ovaj film nije napravljen kako bi dijelio ljude, nego kako bi premostio one godine u kojima nismo mogli da se srećemo i da ispričamo jedni drugima te naše priče”, ističe.
Pašović je mišljenja da se Oscar daje za umjetnost, a ne za politiku, što govori mnogo o umjetničkom značaju Jasmilinog ostvarenja.
“Ali mi znamo da taj film ima značaj u kulturološkom i jednom najdubljem ljudskom smislu jer će on sigurno biti način da se prevaziđu priče iz naše bliske prošlosti. Tuga je to što naše najveće priče, naše radosti, obojimo tugom”, navodi.
Dodaje kako su Jasmila i Damir bez umjetničkih ili bilo kojih drugih kompromisa godinama vrijedno radili na stvaranju ovog filma, što je prepoznato u svim dijelovima svijeta.
O Aidi i Srebrenici posljednjih nekoliko mjeseci pišu Variety, New York Times, LA Times, Time, Washington Post, The Guardian…
“Zbog toga je ovo prije svega uspjeh Jasmile i Damira. U kreativnom i pravom smislu ovo jeste naš film, ali u smislu države koja nije pomogla u stvaranju filma – odnosno jeste, ali samo 20 posto… Nije. Ovo je film Jasmile i Damira. Za svoj trud su dobili najbolje kritike širom svijeta. Njihov film je sada među pet najboljih, od ukupno 93 koja su prijavljena. Dobri su to filmovi, niko ne šalje loše filmove u utrku za Oscara. A ovih pet koji su ušli, to je creme de la creme, vrh vrhova”, kaže.
Nakon kraće tišine, emotivno dodaje kako je posebno ponosan na svoje nekadašnje studente – Danisa Tanovića i Jasmilu Žbanić.
“Ne mogu biti sretniji kao profesor, pedagog, kao njihov dugogodišnji prijatelj, što u dvadeset godina imam dva studenta od kojih je jedan dobio Oscara, a za drugo se nadam i vjerujem da će ga dobiti. Nema većeg ispunjenja i ostvarenja sna za mene kao profesora nego njihov uspjeh”.
Emocije su ipak pomiješane, govori naposljetku.
“Danas sam s jedne strane uzbuđen i srce mi lupa zbog nominacije, a s druge strane neprestano dobijam poruke kako su meni dragi ljudi pozitivni na koronavirus. I mislim, to je baš onako strašno, koliko tog nečeg ima, kao da smo ponovo u ratu.
Zapuštenost pandemije, nenabavka vakcina, panika koju pojedini ljekari šire govoreći kako smo pred kolapsom… Vijesti o nominaciji su nas oraspoložile.
Prosto, kao da su ljudu udahnuli malo zraka. Kao da smo dali znak života, vratilo nam se dostojanstvo, ponovo smo na svjetskoj mapi – ne samo s najvećom smrtnosti od covida, nego kao ljudi koji su kreativni, koji su preživjeli rat, ljudi koji imaju šta da kažu. Tako da, ne može se opisati koliko je važno sve ovo što su za nas uradili Jasmila i Damir”, zaključuje Pašović.
