Kozarac vrvi od kuća, ali pred njima se ne može vidjeti veš koji se suši, nema vrtnih stolica, zaboravljenih igračaka u bezbrojnim dvorištima… Gdje su vlasnici, nije tajna – u dijaspori, piše portal Failed Architecture.
U tekstu koji na zanimljiv način opisuje specifičan odnos prema rodnoj grudi, navodi se kako se čak i po izgledu kuće može “dešifrirati” gdje su vlasnici trenutno.
Tako su jednospratne u vlasništvu “Šveđana” i “Norvežana”, dok se “Austrijanci” i “Švicarci” obično odlučuju za trospratnice inspirirane brvnarama.
Autorica Ajna Babahmetović, arhitektica iz BiH s adresom u Austriji, podsjeća se da je iseljavanje počelo 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, a da se drugi migracijski val dogodio tokom agresije na BiH, kada je Kozarac bio potpuno uništen i etnički očišćen od Bošnjaka.
U tekstu objavljenom na portalu koji okuplja profesionalce iz cijelog svijeta, navodi se da je Kozarac danas obnovljen, da se radi o mjestu s velikim brojem povratnika, ali da mladi i danas odlaze zbog političke i ekonomske nestabilnosti u BiH.
“Ipak, mnogi od onih koji su otišli i dalje se trude da posjeduju stan i kuću u Kozarcu”, navodi se dalje, opisujući kako se novac zarađen u inostranstvu ulaže u gradnju kuća u rodnom mjestu.
Gradnja, dodaje Failed Architecture, nije pasivna investicija jer u nekim slučajevima to traje decenijama. Navodi se primjer vlasnika koji su se penzionisali i konačno vratili u Kozarac. Počeli živjeti u kući koju su gradili dvadeset godina, ali gradnja, kako kažu, još nije završena.
Navodi se da je za porodice iz ovoga mjesta nezamislivo da nemaju gdje doći u Kozarcu, te kako je tipično da se grade posebni spratovi za djecu – što je način da se osigura učešće novih generacija u očuvanju doma.
Na taj način, kako se zaključuje, održavanje i nadogradnja kuće postaje način održavanja i nadogradnje porodičnog identiteta.
Iako u vlasnici u njima rijetko borave, navodi se da se kuće održavaju. Ilustruje se to primjerom da jedan Kozarčanin ima ključeve osam kuća njegovih komšija, koji dolaze samo jednom ili dva puta godišnje. Međutim, on brine o njihovim kućama, zalijeva biljke, uključuje grijanje…
Kuće su, kako se dodaje dalje, opremljene i kamerama, koje nude mogućnost gledanja živih slika u bilo koje vrijeme, zamagljujući razliku između strogo odvojenih života “tamo” i “ovdje”.
