Hiljade muškaraca i dječaka ubijeno je u genocidu počinjenom u Srebrenici u julu 1995. godine. Prekinuta su djetinjstva, ubijena mladost i uništeni životi velikog broja majki koje se i danas, 26 godina poslije, bore za pravdu i da odgovorni budu kažnjeni.
Jedna od njih je i Mejra Đogaz. U 73. godini živi sama u mjestu Đogazi, nedaleko od Potočara u Srebrenici. Na prijeratno ognjište se vratila 2002. godine.
Dvojicu sinova, Omera i Muniba ukopala je 2009. godine u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici na Snagovu, općina Zvornik. Muž Mustafa i treći sin Zuhdija poginuli su 1992. godine.
“Najstariji sin Zuhdija ubijen je kod današnjeg Memorijalnog centra, ubila ga granata 3. oktobra 1992. godine. Muža je granata ubila 10. oktobra. U sedam dana ubijena su obojica. Nakon toga nismo imali gdje ni živjeti”, ispričala je Mejra.
Tada su morali izaći iz kuće u kojoj su privremeno živjeli. Smjestili su se u drugu kuću koju je pogodila granata. Nakon toga su bili u malom improvizovanom objektu kojeg su napravili na svojoj zemlji.
“Došla je 1995. godina. Iz šupe smo svi krenuli u Fabriku akumulatora. Tada su mi ova dva sina bila živa. Nas je holandski bataljon uputio prema Fabrici akumulatora, a sa sinovima sam se rastala kod rijeke i nikad ih više nisam vidjela. Munib je imao 21 godinu, a Omer 19. Kada smo izašli iz Srebrenice, kod Konjević Polja sam na kamionu vidjela sina Omera. Ode za Bratunac. Kćerka je izbrojala 16 kamiona, puni naše djece”, ispričala je Mejra kroz suze.
O sinovima ništa nije čula do 2009. godine.
“Tada su mi javili da je pronađen Omer. U mjesec dana da je pronađen i Munib. Otišla sam u Tuzlu, potpisala papire za obojicu i 2009. sam ih ukopala u Memorijalnom centru. Njihovi posmrtni ostaci su pronađeni na Snagovu. Munib je pronađen u dvije grobnice, a Omer u jednoj. U Muniba nije bilo kompletno tijelo. Pristala sam na ukop da znam gdje su im kosti, onoliko koliko ih ima. Da mogu doći da svojoj djeci proučim Fatihu”, kazala je Mejra.
Znala je da nema života nakon događaja iz jula ‘95.
“Ovdje sam ostala sama. Imam kćerku koja je u Americi. Pogledam, nebo visoko, zemlja tvrda. Ni dole ni gore. Samo molim dragog Allaha, klanjam i molim se da ostanem pri pameti. Svakom zlikovcu pogledam u oči, jer moja djeca i muž nikome nisu nanijelo zlo”, ispričala je Mejra.
Konačna presuda Ratku Mladiću, ratnom komandantu Vojske Republike Srpske, pred Međunarodnim mehanizmom za krivične sudove (MMKS) u Hagu bit će izrečena 8. juna ove godine.
“Kad sam ga vidjela u Fabrici akumulatora rekao je da će svi izaći bezbjedno. Stajao je kraj mene. Nisam se bojala. Otišla su mi djeca, a kad njih nema neka i ja poginem. Kad bi mi sad doveli deset zlikovaca, samo bi ih pljunula, ne bih isprljala svoje ruke”, prisjetila se Mejra.
Od sinova ima samo jednog unuka. Rodio se 1995. godine u Tuzli.
Mejra snagu nalazi u dolini bijelih nišana. Ode u mezarje Memorijalnog centra, jedan do drugog su Omer i Munib. Miluje bijeli kamen, uči Fatihu i doziva svoju djecu.
