Akademik Slavo Kukić: “Bez obzira kako se zove, kako se Bogu moli ili ne moli, polazište mora biti bosanskohercegovački čovjek”

Akademik Slavo Kukić govorio o poziciji čovjeka u bh. društvu, te aktuelnoj političkoj situaciji u BiH i svijetu.

“Puno političara ima razloga da se plaši američkih prijetnji”, istakao je akademik Slavo Kukić u Dnevniku D na FTV.

“Sva istraživanja različitih evropskih mreža pokazuju da je BiH na samom evropskom vrhu po kriminalu i korupciji. Istraživanja Transparency internationala pokazuju da je na samom vrhu po percepciji kriminala i korupcije. Mnoge afere koje se odmotavaju svaki dan upućuju na to da je u tim poslovima kriminalno-koruptivnih radnji sam državni i politički vrh. Uostalom, i u ovom momentu imamo nekoliko sudskih procesa u nekoliko tih afera. Imamo nekoliko istražnih radnji. Recimo u ovom momentu u KCUS-u. Sve su to indikatori da je ovdje nešto bolesno i da, zapravo, ta bolest, ta povišena temperatura ne dolazi od običnog čovjeka nego svrhova državnih i političkih piramida. Prema tome, ima ih puno razloga za plašiti se i baš u tome je razlog zašto nikome od njih nije specijalno stalo do toga da se ovdje išta mijenja. Svima im je stalo do statusa quo jer je jedino on garancija da će ostati na slobodi. Svaka društvena promjena, sve moguće reforme, svi znaci približavanja BiH društvu evropskih naroda su po sebi prijetnja da će završiti kao što je završio Sanader u Hrvatskoj, s tim da je kod nas tih Sanadera puno više.”

Kada je riječ o posjeti američke delegacije smatra da je još jedna nada običnog malog čovjeka otišla u nepovrat.

“Ništa se nije dogodilo. Te pozicije između glavnih akreta bh. političke scene su i nakon tog susreta ostale podjednako udaljene kao što su bile prije njega. U prilog tome govore i izjave koje su dali neposredno nakon sastanka sa predstavnicima vašingtonske i briselske administracije. U prilog tome govore dosta zorno izjave članova CIK-a koji bi trebali biti glavni nositelji posla. U prilog tome, u konačnici, govori i ono što se koji dan poslije toga događalo. Prijedlog reformi izbornog zakonodavstva kojeg je svim parlamentarnim partijama poslao Bakir Izetbegović, a onda reakcija Dragana Čovića na taj prijedlog. Zapravo koje upućuju na to da su pozicije toliko zakopane, da se nisu pomjerile niti jedan metar u odnosu na vrijeme od prije 4-5 godina.”

Neophodna domaća spremnost da se dođe do rješenja

Navodi da bi se moralo poštovati sedam principa u reformi izbornog zakonodavstva.

“Polazište u svakoj reformi mora biti bosanskohercegovački čovjek, građanin Bosne i Hercegovine, kojem moraju biti osigurana ista prava da bude biran i da bira, bez obzira kako se zove, kojoj naciji pripada, kako se Bogu moli ili ne moli, pripada li nacionalnim manjinama, seksualnim i drugim manjinama, itd. Dakle svako mora imati zajamčeno isto pravo. Međutim, s druge strane, BiH je danas još uvijek zemlja kolektivnih strahova koji su nastali kao izravna posljedica demokratizacije i te trke u zaštiti nacionalnih interesa, pa i ratne kataklizme, itd. Zbog te činjenice i u reformi izbornog zakonodavstva moraju se poštovati kolektivna prava. Pri tome ne mislim da ta prava treba reducirati samo na jednu dimenziju, na etnička. Sva kolektivna prava. Ja osim što sam Hrvat, ja sam i sveučilišni nastavnik. Ja sam heteroseksualac, ljevičar, itd. Svaka grupna pripadnost mora biti svim zakonima ove zemlje zaštićena. Na koncu, u toj reformi mora se voditi računa o tome da se naprave tehničke izmjene u izbornom zakonodavstvu koje će onemogućiti praksu koju mi imamo od ‘95. godine, da nije važno ko glasa, važno je ko broji.”

Kukić ističe da je užasna poruka to što sastancima sa američkom delegacijom nisu prisustvovali ni Željko Komšić ni predstavnici DF-a.

“Ja spadam u one koji imaju kritički odnos prema onome što radi Željko Komšić u zadnjih nekoliko godina. Poznato je javnosti da sam bio na njegovoj strani dosta godina, ali nije važan moj odnos prema Željku Komšiću. Važan je princip da je Demokratska fronta parlamentarna stranka i na federalnoj i na državnoj razini, da je ona prema tome partner kojeg se mora respektirati u svim razgovorima o sadašnjosti i budućnosti ove zemlje, u svim njenim dimenzijama. Izgleda o tome nisu vodili računa oni koji su ove razgovore organizirali. A po onome što ja znam organizirala ih je ambasada SAD-a i Ured Evropske komisije u BiH. Sad se doista postavlja pitanje zašto, šta je problem. Je li problem u činjenici da Željko Komšić je rezolutan u stavu da se niti kakvo rješenje u BiH ne može zasnivati na logici asimetrije? Ako je to problem onda ja mislim da stranci nama ne pomažu. Dapače. Onda je to ista logika koja je primijenjena prije 26 i više godina u Dejtonu – hajde da zaustavimo rat, dajmo bilo kakvo tehničko rješenje pa ćemo kasnije to mijenjati. Pa s tim tehničkim rješenjem je BiH zakompliciran život i kao državi i kao društvu. Šta to znači da, ako danas Palmer, a prema nekim mojim izvorima informacija izgleda da je to radio, vrši pritisak da se udovolji zahtjevima Dragana Čovića i da se ide na ta asimetrična rješenja. Pa to nije pomoć. Ako je to pomoć onda gospodinu Palmeru treba zahvaliti. Ja ne vjerujem da bi takvo rješenje podržao recimo predsjednik Biden. Ali ako bi, onda treba i njemu kazati znate ovo je naša zemlja, ovo je pitanje naših života, moramo se mi sami dogovoriti kako ćemo živjeti. Ja inače mislim da bez tog našeg dogovora svako drugo rješenje je uvijek po sebi upitno i, ruku na srce, ako ti nemaš domaće spremnosti onda dobro dođe i svaka vanjska pomoć. Ali, pri tome, samo rješenje do kojeg mi sami dođemo može biti pretpostavka da sutra djeca ne pakiraju kofere i ne odlaze nego da svoju budućnost traže u svojoj zemlji.”

Hrvatska se izravno miješa u poslove druge zemlje

O najavljenom dolasku Zorana Milanovića u BiH kaže da je želio vjerovati da novi predsjednik Hrvatske neće ponoviti grešku koja mu se pojavila u veljači 2014. godine kada je svojim dolaskom u Mostar, u vrijeme socijalnih nemira, zapravo spašavao Dragana Čovića i HDZ.

“Vjerovao sam da je iz toga izvukao lekciju. Vjerovao sam da je utjecala i činjenica da mu je u štabu ili njegov lobista bio Stipe Mesić. vjerovao sam da je štošta primio, u savjetodavnom smislu,od Mesića koji kaže u BiH treba odaslati poruku bh. Hrvatima da njihov glavni grad nije Zagreb, nego Sarajevo i da rješenje trebaju tražiti sa svojim sudržavljanima u Sarajevu. Ne trebaju lobirati kod Zagreba i njegovih političkih elita.Ova posjeta, bez obzira koliko se ne uklapa u diplomatske običaje, sama po sebi nije problematična. Bilo bi logično da je predsjednik prve susjedne države prvo došao u glavni grad, da se sastao sa članovima Predsjedništva, sa Vijećem ministara, itd., ali ok. On se opredijelio za ovo. U ovom konkretnom slučaju ja mislim da je puno važnije pitanje jesu li pri tome ispoštovani dobri diplomatski običaji i procedure. Dolazi predsjednik druge države u našu zemlju. To je posjeta koja podrazumijeva najavu Ministarstvu vanjskih poslova, posjeta koja od naše države traži da se osigura adekvatna zaštita itd. Ako je to urađeno, onda ok, možemo imati ovu vrstu zamjerki. Ako nije, onda je to arogancija kojoj treba na najotvoreniji način odgovoriti, jer onda ona upućuje na zaključak da Zoran Milanović dolazi u Mostar, Livno, Tomislavgrad, Vitez kao dio svoje zemlje za koji ne treba nikoga drugog konsultirati.”

Kukić dodaje da se Hrvatska izravno miješa u poslove druge zemlje.

“Bez obzira šta predsjednik Hrvatske, hrvatska Vlada, ministar vanjskih poslova Hrvatske zbori, to je izravno miješanje u poslove druge zemlje, u poslove BiH. S druge strane, ne možete očekivati prijateljski odnos i ne mmožete očekivati da to neće biti primijećeno. Ako prodajete rog pod svijeću ovdje, ne može se u čitavom svijetu prodati rog pod svijeću. U NATO-u su to prepoznali. Prema tome, dakle, možeš ti insistirati ovo ili ono, ali jasno je da to nije dio evropskih vrijednosti. U Evropskom parlamentu su to prepoznali pa je, velikom većinom, usvojena rezolucija u kojoj nisu uvaženi zahtjevi hrvatski europarlamentaraca u vezi s konstitutivnošću. I treće, ja ne znam čemu to uopće. Pa konstitutivnost je, kakav god ko odnos prema njoj ovdje imao, naprosto ustavna kategorija. Zašto sada potreba za dodatnom zaštitom. Ili je to holcanje dodatne zaštite zapravo pokušaj da se preko njega princip konstitutivnosti ponovo nametne kao rješenje sui generis. Dakle, po sebi je problematično zašto uopće ako je to ustavno rješenje i zna se tačno kako se mijenja Ustav. Zna se tačno da je za promjenu Ustava prvo potrebna dvotrećinska većina, drugo da je potreban međunacionalni koncenzus i u čemu je problem.”

Ideja Velike Srbije se mora pobijediti u Beogradu

Na pitanje da li podjela na Bošnjake, Srbe i Hrvate ima manji intenzitet mešu građanima, nego što to kroz svoje djelovanje nastoje predstaviti predstavnici naroda, odgovara: “Apsolutno. Vi kad dođete u Mostar uopće taj naboj koji se može percipirati temeljem medijskih izvještaja, prepucavanja političara, ne postoji među običnim svijetom. Ljudi normalno cirkuliraju, međusobno se druže. Tako i u drugim dijelovima BiH. Problem je međutim što politička klasa, hrvatska, bošnjačka, srpska, koristi te strahove koji postoje u podsvijesti ljudi, bez obzira što je prošlo 26 godina od rata. Koristi ih, iako su oni u međuvremenu uspavani, da svaki put kad im zatreba da ih probude i da izazovu novu nacionalnu homogenizaciju. Na taj način se ustvari, tim novim homogeniziranjem na nacionalnoj osnovi, odlažu prvi znaci procesa katarze koji, ruku na srce, ne iskaču preko noći. Garanti Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji su uzeli obavezu da sami budu subjekti stabiliziranja bh. države i društva, su se odmakli. Oni su medijatori, posmatrači sa strane i na taj način je zapravo otvoren prostor da oni koji su odgovorni za stotine hiljada života mogu nastaviti politiku koju su počeli u ratu i koju sada naprosto guraju drugim sredstvima.”

Kukić ističe da je dobar znak da su Rezoluciju o Srebrenici usvojili crnogorski i kosovski parlament.

“Da su se ta dva parlamenta othrvala navali vrha sbrijanske politike. Međutim, činjenica da u BiH smo na nultoj tačci, ustvari smo reterirali u odnosu na vrijeme od prije 10 godina kada je genocid priznavan. Danas se taj genocid ne priznaje. Dapače. U ovo vrijeme ako gledate RTRS vidjet će te potpuno druge podatke koje, vjerovatno dio tih podataka stoji, ali oni ne mogu negirati ono što je učinjeno u Srebrenici. Nije to proizvod ambicija RTRS-a ili Banje Luke. Ja osobno mislim da je to pokazatelj reinkarnacije ideje Velike Srbije i dok se ta ideja ne pobijedi u Beogradu nećemo ni mi ovdje imati mirno more.”

“Ja uvažavam 11.7. je dan kada čitava zemlja treba biti uz Srebrenicu i Srebreničane. Ali to ne znači da država mora zatvoriti sva vrata svojih odnosa sa svijetom. Ako to učine ministrica vanjskih poslova pri punoj pameti, svjesna činjenice da je mogla biti u Dubrovniku na tom regionalnom forumu i doći u Srebrenicu, onda je to pokazatelj njene neodgovornosti. Ali mislim da to ne treba posebno iznenaditi, ako se znaju neki podaci o toj gospođi.”

Za kraj, kaže da su akademije pokazatelj potrebe ljudi koji se nisu ostvarili u sferi znanosti da sada sebi pripisuju neko značenje.