„Genocid u Srebrenici je posljedica osobnih propusta i strateških razmišljanja“, piše Neue Zürcher Zeitung.
„Pad zaštićenih zona UN-a Srebrenice i Žepe dogodio se prije 26 godina. Međunarodno pravosuđe više se puta bavilo genocidom nad više od 8.000 Bošnjaka koji su izvršile trupe bosanskih Srba pod vodstvom generala Ratka Mladića.
Deseci ratnih zločinaca osuđeni su na više od 700 godina zatvora, od kojih je nekoliko doživotnih kazni zbog genocida.
Ipak uloga koju su u tome imali međunarodni akteri je daleko manje poznata. Ključne su osobe bili vrhovni zapovjednik mirovnih snaga UN-a u bivšoj Jugoslaviji, francuski general Bernard Janvier i njegov kolega na političkoj i diplomatskoj razini, Japanac Yasushi Akashi – posebni izaslanik UN-a”, piše Alexander Rhotert za Neue Zürcher Zeitung.
Autor dalje navodi: „Obojica su mogli spriječiti genocid jednim telefonskim pozivom toga jutra 11. jula 1995. godine.”
No, kako dalje piše Rhotert, za SAD, Veliku Britaniju i Francusku srpska konačna ofenziva u istočnoj Bosni nije bila ni neprikladna ni iznenađujuća.
„Čak ni bosanska vlada nije učinila ništa da spriječi prijeteću katastrofu”, piše autor.
General „Mladić je započeo ‘Operaciju Krivaja’ za osvajanje enklava Srebrenice i Žepe 6. jula 1995. zauzevši osmatračnice holandskih zaštitnih snaga UN -a, Nizozemskog bataljuna.
Nakon sporazuma između UN-a i NATO-a 1993. saveznički borbeni avioni bili su spremni intervenirati u bilo kojem trenutku. Mladić je poslao samo oko 2.000 ljudi, plus desetak zastarjelih tenkova T-54 i 40 topova, prenosi DW.
Prema navodima Holandskog bataljona izravno je bila uključena samo jedna satnija, koja je brojala oko 120 ljudi. To je bilo vrlo malo za zauzimanje enklave s više od 30.000 izbjeglica, 4.000 vojnika bosanske vlade i Nizozemskog bataljuna.
Ipak činilo se da je Mladić siguran da će te snage biti dovoljne. Za usporedbu: 1993., tijekom prve ofenzive na Srebrenicu, on je rasporedio oko 100 tenkova i 10.000 vojnika. Zašto se general pojavio u završnoj ofenzivi s tako malim trupama”, pita se autor u tekstu koji je objavio NZZ.
„Naredba za paljbu izričito je navedena u pismu UN-a od 9. jula, odobrenom od strane Akashija i Janviera. Plan je predviđao odbijanje svakog napada bosanskih Srba bombardiranjem NATO-a od 10. jula u 6 sati ujutro. Ipak, Mladić je nastavio ofenzivu.
Holandski bataljon je zatražio – bio je to treći put – zračnu potporu. I premda su deseci zrakoplova NATO-a kružili iznad Jadrana, Janvier je blokirao napad. Srpska ofenziva se zaustavila 10. jula navečer tačno na periferiji, u vidnom polju obrambenih položaja. Sada je, najavio je Janvier, prekasno za napade”, piše NZZ.
„Činilo se nevjerojatnim da su Janvier i Akashi oklijevali 6 sati i 20 minuta prije nego što su izdali naredbu za napad. I Karremans, holandski zapovjednik, i američki zapovjednik NATO-a, admiral Leighton W. Smith javno su oštro kritizirali Akashija i Janviera, što je neobično među savezničkom vojskom.
Zračni napad koji su odobrili Akashi i Janvier bio je alibi: Akashi se pravdao NATO-u, rekavši da bi veći napadi odmazde bili pretjeran odgovor na pješačke napade. Zanemario je činjenicu da su i bosanski Srbi imali teško naoružanje”, piše NZZ.
„Po svemu sudeći se čini da se u krugovima međunarodne zajednice probio stav da dvije manje istočnobosanske zaštićene zone UN-a Srebrenica i Žepa nisu održive. U Clintonovoj administraciji bilo je aktera koji su to tako vidjeli.
Pravljeni su scenariji o razmjeni teritorija, što je trebalo pojednostaviti tok linija fronte i moguće mirovne pregovore”, piše Alexander Rhotert.
I dijelovi bosanske vlade, kako piše ovaj autor za NZZ, su slijedili igranje ovom mišlju, i ipak sudjelovali u raspravi da se Srebrenica i Žepa razmijene za predgrađa opkoljenoga glavnoga grada Sarajeva, koja su od 1992. godine bila u rukama bosanskih Srba.
„To bi moglo objasniti zašto je šef Generalštaba Armije BiH general Rasim Delić zapovjednika i branitelja Srebrenice, Nasera Orića s desetak najviših oficira povukao u aprilu 1995. godine”, piše NZZ i navodi da je Oriću poslije bio zabranjen povratak u Srebrenicu.
„Akashi je bio u kontaktu s Radovanom Karadžićem, vođom bosanskih Srba i Mladićevim šefom, tijekom ofenzive.
Slično i sa Slobodanom Miloševićem, predsjednikom Srbije, koji je imao odlučujući utjecaj na njih dvojicu. Akashi nije odstupio od svog stava: ponovni zračni napadi ‘izazvali’ bi Srbe i ‘otežali mirovne pregovore'”, piše NZZ.
„Razlog zašto su Janvier i Akashi žrtvovali Srebrenicu i Žepu mogao bi biti posljedica obećanja koje je Janvier dao Mladiću 4. juna 1995. godine.
Janvier se u junu tri puta sastao na tajnim pregovorima s Mladićem i načelnikom Miloševićeve obavještajne službe Jovicom Stanišićem, kako bi oslobodio 400 talaca UN -a, većinom Francuza”, piše NZZ i ocjenjuje: „S upjehom.”
