Filip David, ugledni beogradski književnik i dramaturg, obilježava i svojim političkim angažmanom noviju historiju Srbije; autor je više zbirki priča, eseja, novinskih napisa, romana, drama i filmskih scenarija.
Sa mjesta urednika dramskog programa Televizije Beograd otpušten je 1992. zbog javnog suprotstavljanja režimu Slobodana Miloševića i antiratnih stavova, suosnivač je Beogradskog kruga, Foruma pisaca i Grupe 99.
David govori o mjestu i ulozi Srbije na Balkanu, njenim odnosima sa susjedima..
Ukazje kako “poslie Auschwitza, Dachaua, Jasenovca tih strašnih opomena prošlosti u kojima su učestvovali obični ljudi ili su svojom ravnodušnošću zlo omogućili, za nove logore i za nove zločine nema nikakvog opravdanja”.
“Moguća je samo osuda za ono što je učinjeno Sarajevu, Tuzli, Vukovaru, Dubrovniku, za ono učinjeno u Srebrenici, na Kosovu. Iza svih tih zločina ne stoje samo političari, nego i takozvani obični ljudi koji su bili direktni izvršioci ili su svojom ravnodušnošću podržali zlo”, kaže David, prenosi Al Jazeera Balkans.
Kako ste vidjeli i doživjeli nedavne događaje u Crnoj Gori? Da li je Srbija u ozbiljnom poslu stalnog izazivanja nestabilnosti u regionu?
– Destabilizacija Crne Gore donosi nove opasnosti za čitavo područje Zapadnog Balkana, ali i mnogo šire. Tu se prelamaju politički, verski, identitetski problemi, prelamaju se interesi velikih sila, a sve počinje od srpsko-crnogorskih odnosa.
Da je srpska politika upletena „do guše“ nema nikakve sumnje. Kampanja protiv nezavisne Crne Gore tako očevidna u srpskim tabloidima i elektronskim medijima, uz uvredljive komentare ministara spoljnih i unutrašnjih poslova, dostigla je razmjere koje su ne samo uvredljive nego i opasno necivilizovane.
Da li su nakazna sintagma ’srpski svet’ i njena sumanuta obrazloženja dokaz za to uplitanje u unutrašnje stvari susjeda?
– To je politika koja bez sumnje uznemirava sve naše susjede. Još su živa sjećanja na retoriku sa početka devedesetih godina koja je prethodila ratnim godinama i donijela toliko tragedija, mržnje i zločina.
„Srpski svet“ neodoljivo podsjeća na ono „svi Srbi u jednoj državi“. Uz to pokrenuta je i kampanja da je ćirilica zvanično srpsko pismo, kao da je nesreća, a ne sreća imati ravnopravne i latinicu i ćirilicu. Ovo prati i novouvedeni praznik Srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave sa pozivom da se 15. septembra srpske zastave istaknu svuda tamo gdje žive Srbi.
Čitav dan obilježen je karnevalskim zbivanjima, folklorom i demonstracijom oružane moći. Ni raniji izbor „Bože pravde” za srpsku himnu ne doprinosi smanjivanju tenzija. Ne mogu da razumijem zašto nije za himnu prihvaćena svečana pjesma „Vostani Serbie“.
Nije valjda mana to što je riječi napisao veliki srpski prosvetitelj Dositej Obradović. To bi bila himna prihvatljiva za sve, za razliku od „Bože pravde“ koja to nije. Možemo se samo nadati da ovakve i ovako organizovane proslave ne vode novim etničkim nesporazumima i etničkoj homogenizaciji, koje se na ovim našim prostorima po pravilu završavaju katastrofama za sve.
Gdje je Srbija danas na putu ka zajednici evropskih naroda?
– Zalutala između sopstvenih zabluda. Ali izgleda da to nije ništa novo u srpskoj historiji. Čitajte ponovo Radoja Domanovića, njegove sjajne satire Dangu i Vođu. Čitajte stihove Vladislava Petkovića Disa pune ogorčenja na ondašnje stanje u Srbiji.
Tužno je da od tih vremena nismo daleko odmakli. To više nije historija, mentalitet je postao skup opasnih zabluda koje se ponavljaju generacijama. Dok ostajemo zatočeni u zabludama, lažnim mitovima, žrtve manije gonjenja i manije veličine u isto vrijeme, možemo samo maštati o duhovnoj i intelektualnoj pripadnosti zajednici evropskih naroda.
