Posjet crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića Hrvatskoj, gdje je došao na poziv predsjednika RH Zorana Milanovića, otvara barem dva krupna pitanja.
Jesmo li se Hrvatska uplela u aktualne sukobe u Crnoj Gori, koji nisu daleko od građanskog rata? Ako jest, je li to trebalo?
Odgovor na oba pitanja je potvrdan. Da, dolaskom Đukanovića u Zagreb, Hrvatska se uplela u crnogorski haos, nimalo diskretno stavši na jednu stranu, onu procrnogorsku. I da, to se moralo učiniti, prenosi slobodnadalmacija.hr.
U principu, uvijek treba izbjegavati miješanje u unutrašnje stvari drugih zemalja. Osim u krajnje iznimnim situacijama. Poput ove.
Glavni razlog zbog kojeg se to moralo učiniti nije to što bi pobjeda procrnogorske opcije u Crnoj Gori donijela Balkanu silnu blagodat, nego to što bi poraz te opcije Balkanu mogao donijeti novi krug nesreće, dobro poznat svakome tko je danas stariji od 35 godina.
Stvar je jednostavna: poraz procrnogorske opcije u Crnoj Gori značio bi prvu pobjedu nove velikosrpske ideje o “srpskom svetu” – koju odnedavno Beograd intenzivno promovira – a ta se kataklizmička ideja u tom slučaju ne mora zaustaviti na Crnoj Gori, nego može, kao i 90-ih, zahvatiti velike dijelove Balkana: kako na zapadu (Bosna i Hercegovina), tako i na jugu (Kosovo, Makedonija).
Stoga je svrha Milanovićeva poziva i Đukanovićeva odziva ispunjena čim se crnogorski predsjednik na Pantovčaku rukovao s Milanovićem, prije nego što su riječ prozborili.
Zato je na potonje novinarsko pitanje je li njegov poziv Đukanoviću ujedno i poruka Beogradu, hrvatski predsjednik mogao odgovoriti potvrdno:
“Da, poziv Đukanoviću je i poruka Beogradu”, rekao je Milanović.
BAŠ KAO 1989.
Tu poruku bilo je važno poslati. I bilo je važno poslati je što prije, čim je nedavno nasilje na Cetinju – gdje je mitropolit SPC-a Joanikije, uz vojno-policijsku silu, ustoličen usprkos snažnom protivljenju velikog dijela građana Cetinja i znatnog dijela građana Crne Gore – pokazalo da je nova prosrpska vlada u Podgorici potpuno pod kontrolom SPC-a i Beograda.
Znamo kad je vlast u Podgorici zadnji put došla pod kontrolu Beograda: u januaru 1989. (grad se još zvao Titograd), u sklopu “antibirokratske revolucije” Slobodana Miloševića.
Znamo i posljedice: nakon što su Crnu Goru preuzeli ljudi koje je postavio Beograd, velikosrpski nacionalizam je ohrabren buknuo pa je za doručak smazao autonomije Kosova i Vojvodine, a potom se usmjerio na zapadne republike, izazvavši u roku od dvije godine opće klanje na Balkanu.
U tome i leži glavna opasnost aktualne crnogorske krize, pa tako i glavni razlog zbog kojeg je Milanović nakon događaja na Cetinju morao pozvati Đukanovića u Zagreb: da se povijest ne ponovi. Da se izazivaču povijesti pošalje kolektivna poruka susjednih država.
Istina, Beograd je 1989. Crnu Goru osvojio rušenjem dotadašnjih vlasti, dok je nova prosrpska vlada u Podgorici lani na vlast došla demokratskim izborima.
Ali prethodno je SPC u Crnoj Gori mjesecima predvodio protestne šetnje vjernika (“litije”), što je mobiliziralo mase da izađu na izbore, a novog premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića osobno je odredio pokojni SPC-ov mitropolit Amfilohije, predšasnik Joanikijev.
Tako je postignuto da današnju Crnu Goru vodi Srpska pravoslavna crkva, što znači da se crnogorska politička centrala opet nalazi u Beogradu, baš kao 1989. godine.
DVIJE NATO ČLANICE
Povijest nam, dakle, kazuje da velikosrpski projekt – kako god se nominalno zvao – standardno kreće iz Crne Gore: dok se ne pokori Podgorica, ne ide se na Zagreb, Sarajevo i Prištinu.
Odnosno, nakon što se pokori Crna Gora, ide se dalje. Gdje tačno dalje?
Devedesetih se pikirao teritorij u susjednim republikama na kojem su živjeli Srbi; taj se projekt zvao “Velika Srbija”.
Trideset godina i četiri rata kasnije nova sintagma glasi “srpski svet”: politički vrh Srbije definira je kao političko ujedinjenje Srba u okolnim državama, uslijed njihove navodne ugroženosti.
