Centralno političko pitanje za svaku reformu Izbornog zakona u Bosni i Hercegovini ostaje da li se etnički i građanski principi shvaćaju kao međusobno isključive suprotnosti, tako da je moguće samo jedno ili drugo, ili postoji i mogućnost kombinacije koja je u skladu s Ustavom, smatra dr. Joseph Marko, profesor emeritus komparativnog javnog prava i političkih nauka na Institutu za javno pravo i političke nauke na Univerzitetu u Grazu.
Od 1997. do 2002. godine bio je jedan od trojice međunarodnih sudija u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, koje je imenovao predsjednik Evropskog suda za ljudska prava.
Izmjene Izbornog zakona jedno je od najaktuelnijih političkih pitanja u Bosni i Hercegovini. Kako ocjenjujete trenutno stanje? Jesu li zahtjevi za izmjenu Izbornog zakona Bosne i Hercegovine bez pravne osnove?
– Izmjene Izbornog zakona za različite državne organe o kojima se raspravlja u Bosni i Hercegovini moraju se politički odlučiti u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine.
Prilikom ocjenjivanja svih ustavnopravnih prijedloga, mora se uzeti u obzir niz presuda Evropskog suda za ljudska prava, od presude “Sejdić-Finci” iz 2009. godine do presude “Pudarić protiv Bosne i Hercegovine” iz 2020. godine.
Ukratko, ove presude zahtijevaju da pravo glasa, kao i pravo da se kandidiraju na izborima, mogu ostvariti svi građani, bez obzira na njihovu etničku pripadnost ili mjesto stanovanja.
Nijedna od ovih presuda do sada nije provedena u Bosni i Hercegovini, jer bi za to bila potrebna izmjena Ustava Bosne i Hercegovine iz Daytona u pogledu sastava Doma naroda i tročlanog Predsjedništva Bosne i Hercegovine te ne postoji potrebna dvotrećinska većina u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine.
Zahtjev Hrvatske dmokratske zajednice [HDZ] Bosne i Hercegovine da sye prvo provede presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u predmetu “Ljubić” iz 2016. godine, kroz “malu” reformu Izbornog zakona bez izmjene Ustava, razumljiv je sa političkog stajališta ove stranke, ali nije potreban sa ustavnog gledišta.
S obzirom na odluke Evropskog suda za ljudska prava, prijedlog HDZ-a BiH čak je upitan sa ustavnog stajališta.
To nije potrebno, jer je, sa ustavnog gledišta, presuda u predmetu “Ljubić” već primijenjena drugom presudom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine od 6. jula 2017. godine, u kojoj je Ustavni sud Bosne i Hercegovine usvojio osporene odredbe Izbornog zakona, koje zahtijevaju minimalnu jednaku zastupljenost sva tri konstitutivna naroda za svaki od deset kantona kao izbornih jedinica, jer Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine nije postupila u roku od šest mjeseci, koji je odredio Ustavni sud Bosne i Hercegovine.
Sa ustavnog gledišta, reformski prijedlozi HDZ-a BiH ustavno su upitni, jer je zakonska provedba njihovih zahtjeva moguća samo daljom etnizacijom Izbornog zakona, što je, međutim, potpuno u suprotnosti s presudama Evropskog suda za ljudska prava, kaže Marko, prenosi Al Jazeera.
Kako se može postići ravnoteža između etničkih i građanskih principa u izbornom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine?
– Centralno političko pitanje za svaku reformu Izbornog zakona u Bosni i Hercegovini ostaje da li se etnički i građanski principi shvaćaju kao međusobno isključive suprotnosti, tako da je moguće samo jedno ili drugo, ili postoji i mogućnost kombinacije koja je u skladu s Ustavom, kao u pitanju o mogućem “balansu”.
Takva kombinacija koja je u skladu s ustavnim i evropskim pravom je svakako zamisliva. No, za to bi bila potrebna “velika” ustavna reforma, u kojoj se ne bi moralo isključiti etničko načelo samo po sebi, pa apsolutna isključivost etničkog načela u sastavu Predsjedništva Bosne i Hercegovine i Doma naroda, dakle da bi se kandidati mogli birati i prema čisto građanskom principu, kako je zatražio Evropski sud za ljudska prava u predmetu “Zornić protiv Bosne i Hercegovine” iz 2014. godine.
Osim toga, bilo bi potrebno i promijeniti nadležnosti odgovarajućih tijela kako bi se ojačala opća ovlaštenja političkog odlučivanja.
Naprimjer, veto protiv “vitalnih nacionalnih interesa”, o kojem Ustavni sud Bosne i Hercegovine mora odlučiti u posljednjoj instanci, mogao bi se zakonski izmijeniti na način da Dom naroda mora odlučiti u posljednjoj instanci.
Do sada uvijek postoji opasnost da će ovaj sud biti ispolitiziran u etno-nacionalnom smislu, a time i polariziran. Ovo je, također, jedan od razloga zašto se ovaj instrument do sada koristio samo četiri puta.
Međutim, kako bi se provele presude Evropskog suda za ljudska prava, Dom naroda morao bi se restruktuirati tako da ne samo delegati tri konstitutivna naroda, već i svi građani budu zastupljeni određenim brojem delegata i da je njegova zakonodavna nadležnost ograničena na odlučivanje o entitetskom vetu ili vetu radi zaštite “vitalnih nacionalnih interesa”.
Presuda u predmetu “Sejdić i Finci” također je bila uspješna, jer je Dom naroda bio zakonodavni dom ravnopravan sa Zastupničkim domom. Slična razmatranja mogu se navesti i za izmjene ustavnih odredbi za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Kako bi se, iz ugla sudije, mogla ukloniti svaka diskriminacija na svim nivoima u Bosni i Hercegovini?
– Ovo je, naravno, veliki ideal ne samo za Bosnu i Hercegovinu, već i za sve zemlje svijeta. Zabrana diskriminacije je jako dobro zakonski osigurana u svim ustavnim dokumentima i sudskoj praksi Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Stoga nema potrebe za novim zakonom protiv diskriminacije, već je bitna spremnost svih državnih organa na svim nivoima uprave i pravosuđa da u skladu s time implementiraju pravne osnove.
Čini se da u mnogim slučajevima nedostaje upravo ta politička volja, posebno kada su u pitanju sukobljene strane iz različitih etničkih grupa. Međutim, jednako je važan i preventivni rad, koji počinje u školskom obrazovanju i mora obuhvatiti sva područja života. Organizacije civilnog društva i mediji također imaju poseban zadatak i odgovornost.
Koliko je realno da Christian Schmidt, visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, donese odluku o izmjeni Izbornog zakona Bosne i Hercegovine?
– Kao što je već rečeno po pitanju ravnoteže između etničkog i građanskog principa, pretpostavljam da bi jednostavna izmjena Izbornog zakona bez istovremenih izmjena ustavnih odredbi odmah dovela do ustavnih zahtjeva u Bosni i Hercegovini i pred Evropskim sudom za ljudska prava, kako se ne bi uspostavila politička stabilnost.
Ispunjavanje kriterija koji su postavljeni u Mišljenju Evropske komisije od 2019. godine o zahtjevu Bosne i Hercegovine za članstvo u Evropskoj uniji bilo bi stoga opet daleko.
Upotreba “bonskih ovlaštenja” po ovom pitanju bez odgovarajuće ustavne reforme od odgovarajuće parlamentarne većine bila bi vjerovatno pravno i politički upitna.
Trebaju li veće sankcije za političare koji ne poštuju Dejtonski mirovni sporazum i odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine?
– U potpunosti na to pitanje odgovoram potvrdno, kao što mi je pokazao austrijski primjer. Mislim na odluke austrijskog Ustavnog suda o postavljanju dodatnih dvojezičnih oznaka naziva mjesta u Koruškoj 2000-ih, kada je tadašnji guverner pokrajine Koruške pokušao spriječiti da se odluke Ustavnog suda pravilno provode.
Mehanizam sankcija ne bi trebao biti ograničen na “bonska ovlaštenja” visokog predstavnika, koja se uvijek smatraju vanjskom političkom intervencijom u unutrašnje poslove Bosne i Hercegovine.
Koje su reforme potrebne da bi pravosuđe u Bosni i Hercegovini bilo efikasno i nepristrano? Kako se može vratiti povjerenje građana u pravosuđe Bosne i Hercegovine?
– Nepristranost i efikasnost pravosudnog sistema neophodni su preduslovi svake funkcionalne ustavne države, ne samo radi zaštite Ustavom zagarantiranih osnovnih prava njenih građana, već i u svim građanskopravnim sporovima ili u upravnim ili krivičnim postupcima.
To počinje pristupom sudovima, koji moraju biti nezavisni ne samo od etničke pripadnosti, već i od prihoda ili imovine, a ne da se okonča predugo trajanje postupaka, posebno u građanskim sporovima i upravnim postupcima.
Nije samo nepravedno, već je i suprotno Evropskoj konvenciji ako neko mora čekati više od deset godina na pravomoćnu presudu.
Takozvani Priebeov izvještaj o pitanjima vladavine prava u Bosni i Hercegovini iz 2019. usvojio je mnoge zahtjeve Evropske komisije za poboljšanje pravosudnog sistema u Bosni i Hercegovini te posebno opisao njegove slabosti.
Ne samo da je potrebno što prije riješiti nedostatke koji proizlaze iz nedostatka političke spremnosti na saradnju na različitim nivoima, već, prije svega, slabosti uzrokovane nesposobnošću i/ili korupcijom u upravljanju cijelim pravosudnim sektorom i upravljanju njime.
Konkretno, Visoko sudsko i tužilačko vijeće [VSTV] Bosne i Hercegovine ima posebnu odgovornost i hitno ga treba reformirati. To je jedini način da se polako obnovi povjerenje u pravosuđe u Bosni i Hercegovini.
Koje su glavne karakteristike i razlike pravnog sistema u Evropskoj uniji i Bosni i Hercegovini? Iz evropskog ugla, je li diskriminirajuće ako se jedan entitet u Bosni i Hercegovini zove po jednom narodu?
– Kako bi se odgovorilo na to pitanje, bilo bi potrebno napisati barem pola knjige. Međutim, na osnovu brojnih razgovora s ljudima iz svih društvenih slojeva i starosnih grupa, želio bih naglasiti sljedeće. Gotovo svi moji sagovornici vjeruju da je Bosna i Hercegovina jedinstvena, kako je zovu, “složena država”, i da se stoga ne može porediti ni s jednom drugom zemljom u Evropskoj uniji.
Ipak, to nije u redu. Da navedemo samo dva najvažnija primjera: Ustav Belgije je još složeniji od ustavnog sistema Daytona, a također pogledajte Sporazum o Velikom petku iz 1998. godine kao međunarodni ugovor između Velike Britanije i Republike Irske, kojeg su potpisale stranke u sporu u Sjevernoj Irskoj i koji predviđa vrlo složenu institucionalnu strukturu.
I u Belgiji i između Velike Britanije i Republike Irske, kao i u Bosni i Hercegovini, bilo je pitanje korištenja pravnih sredstava za smirivanje društva podijeljenog prema jezičkim i vjerskim kriterijima.
U demokratskoj državi uređenoj vladavinom to se temelji na pravnom priznanju jezičnih ili vjerskih grupa i stranaka koje ih predstavljaju, kako bi te grupe imale priliku raditi u zakonodavnim, upravnim i pravosudnim tijelima države.
To se u političkoj literaturi naziva i modelom demokratije podudarnosti, koji nije ništa manje demokratski od modela većinske demokratije, za koji je britanski sistem vlasti bio inspiracija.
U skladu s tim, postoje i vladini modeli, kao što je posebno slučaj u Francuskoj, koji sa ustavnog gledišta isključuju političko zastupanje i učešće na osnovu etničkih kriterija te su stoga vrlo različiti od državnog i ustavnog sistema Bosne i Hercegovine, prenosi Al Jazeera.
