Uoči kongresnog saslušanja o američkom angažmanu na Balkanu, za Glas Amerike govorio je kongresmen Bill Keating, demokrata iz Massachusettsa, koji predsjedava kongresnim komitetom.
GLAS AMERIKE: Kongresmene Keating, podkomitet kojim predsjedavate održava saslušanje o angažmanu SAD-a na Balkanu. Koja je svrha ovog saslušanja i zašto se sada održava?
KEATING: Od početka novog saziva Kongresa planirali smo naglasiti saslušanje o Zapadnom Balkanu, jer je jedan od mojih ciljeva, kao i ciljeva mog komiteta, svakako bio da pokažemo veći angažman SAD na Zapadnom Balkanu. Zamjenik pomoćnika američkog državnog sekretara Escobar će biti svjedok. Mislim da je važno, ako želimo da imamo istinski angažman, da čujemo i od Bidenove administracije.
Nadam se da ovo saslušanje neće biti samo obično saslušanje. Gledam na njega kao katalizator za pokretanje administracije naprijed kako bi se dodatno naglasila potreba za angažmanom SAD. Jednu stvar koju sam čuo, iznova i iznova otkako sam na trenutnoj funkciji, je da niko ne obraća pažnju na Zapadni Balkan. Niko ne obraća pažnju, a to je ključno područje.
GLAS AMERIKE: Kao što ste već aludirali, Kongres ima ključnu odgovornost nadzora izvršne vlasti, uključujući State Department. Mnogi stručnjaci iznijeli su dvije kritike na račun te institucije kada je BiH u pitanju: prvo, da je njeno višegodišnje pasivno oslanjanje na zaglavljeni proces proširenja Evrope okuražilo opstrukcionističke političare; drugo, stiče se dojam da specijalni izaslanik Matthew Palmer udovoljava etno-nacionalistima kako bi što lakše postigao dogovor o novom izbornom zakonu. Šta mislite kao državni službenik zadužen za nadzor?
KEATING: Sama činjenica da dajemo prioritet ovoj temi tokom saslušanja ograničenog formata u sklopu ovog saziva Kongresa pozitivno govori o našem angažmanu i našoj brizi za nadzor. Ipak bih napomenuo da je g. Palmer relativno nov u ovoj ulozi. Imam snažan osjećaj da mu trebamo pružiti malo prostora za rad prije nego počnemo ocjenjivati njegove aktivnosti. Smatram da je vrlo rano u tom pogledu
GLAS AMERIKE: Ministarstvo finansija sankcionisalo je Milorada Dodika 2017. godine zbog podrivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Od tada je samo eskalirao svoju antidejtonsku retoriku, nedavno prijeteći demontažom državnih institucija – čin koji bi potencijalno mogao obnoviti sukobe. Kao jedan od vodećih stručnjaka Kongresa za nacionalnu sigurnost i vanjsku politiku, šta mislite?
KEATING: Izuzetno sam razočaran što Dodikova retorika i postupci ne samo da su u suprotnosti sa Dejtonskim mirovnim sporazumom, već su eskalirajući i opasni. Smatram da je izuzetno važno da Sjedinjene Države preuzmu aktivnu ulogu u suprotstavljanju takvoj vrsti aktivnosti. Neću ulaziti u detalje koje bi to bile moguće opcije, ali mislim da treba razmotriti svaku opciju, uključujući i potencijalne kaznene mjere protiv onih koji prijete ovakvim sporazumima u budućnosti.
GLAS AMERIKE: Bliži nam se još jedna godišnjica Daytonskog mirovnog sporazuma, ali mnogi ljudi u BiH i stručnjaci s kojima smo razgovarali smatraju da stvari godinama ne idu u dobrom smjeru. Kako gledate na taj sporazum i da li mislite da bi ga trebalo na bilo koji način nadograđivati u budućnosti?
KEATING: Ne želim jednostrano govoriti šta bi se trebalo raditi, ali bih ipak rekao ovo: smatram da bi trebalo biti amandmana kako bi sporazum uključio više drugih grupa – mislim da je to zdravo. Rješenje nije rastrgati ga, rješenje nije upustiti se u uzbunjujući govor dok se usput bavite korupcijom. Rješenje je unaprijediti i ojačati ga.
GLAS AMERIKE: Veliki dio tog sporazuma bila je ogromna sposobnost odvraćanja NATO-a. Aneks 1A Daytonskog sporazuma zadužuje NATO za održavanje sigurnosti u cijeloj BiH. NATO je tu odgovornost prenio na EU 2004. godine, koja je od tada smanjila svoj kontingent na otprilike 700 vojnika – 4.300 vojnika manje nego što EUCOM [Evropska komanda Vojske Sjedinjenih Država] smatra neophodnim. Mnogi, uključujući analitičara Kurta Bassuenera, već dugo tvrde da je povećanje kapaciteta odvraćanja od ključnog značaja, posebno imajući u vidu događaje u Ukrajini 2014. i pokušaj državnog udara u Crnoj Gori 2016. godine. Šta vi mislite?
KEATING: Mislim da ako bi došlo do porasta vojnog prisustva u trenutku diplomatskog napora, da bi to moglo naštetiti stvarima o kojima govorim, poput naših napora u sferi vladavini prava. Tako da moje razmišljanje, u ovom trenutku je, da idemo naprijed diplomatijom, da napredujemo ka EU proširenju i inkluziji, da napredujemo ekonomski i da vidimo možemo li otvoriti više vrata za ekonomske veze sa EU i sa SAD.
Ako zaista postoji bilo kakva prijetnja od grupacija poput Wagner grupe ili „malih zelenih ljudi“, vjerujem da ćemo biti na oprezu i spremni da brzo djelujemo. Ali ne bih da radim ništa da uznemirim ili da dam povod onima koji pričaju o secesiji, separatizmu, … da huškaju. Mislim da u ovom trenutku prijetnja nije vojna, ali smo nakon Ukrajine na većem oprezu u vezi s takvim akcijama nego što smo bili prije. Ipak, mislim da bi naš fokus trebao ostati diplomatski i ekonomski.
GLAS AMERIKE: Jedna od kritika čitavog tog procesa je da nije u interesu političara da se bave bilo kojom od stvari koje ste naveli. Status quo im koristi. Povećanje broja mirovnih trupa koji su već na terenu bi mogao imati smirujući efekat jer bi obezvrijedilo svu priču o secesiji time što bi to faktički onemogućilo. Razumijemo uobičajenu retoriku – EU proširenje, borba protiv korupcije itd. – ali ništa to nije urodilo plodom, nažalost, zadnjih 15 godina. S obzirom na sadašnje stanje, u kojem je status quo od koristi političarima, šta drugo savjetujete?
KEATING: Mislim da bi eskalacija vojske mogla, u teoriji, smiriti stvari, ali bi također mogla izazvati veću reakciju onih koji bi željeli da to iskoriste za propagandne svrhe. Tako da to smatram nepotrebnim rizikom, ali želim ipak ovo da naglasim: naučili smo lekcije s Ukrajinom. Naučili smo da budemo veoma oprezni. Ne mislim da će EU, NATO i SAD tolerisati takvu vrstu agresije.
GLAS AMERIKE: Postoji li nešto što smatrate važnim, a o čemu nismo razgovarali?
KEATING: Jedna stvar o kojoj nismo razgovarali u regionu je Kina. Ako tražimo veći razlog da budemo angažovani, mislim da Kina predstavlja možda jedan od primarnih razloga da nas uvjeri da tamo budemo potpuno angažovani. Kina je svuda prisutna u svijetu, ali to područje [Balkan] je od posebnog interesovanja za njih.
