Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović svojim izjavama ponovo ozbiljno narušava odnose Sarajeva i Zagreba. Po svemu sudeći smišljeno.
Nastojeći objasniti svoje ranije izjave, Milanović je jučer ponovio “da svaki genocid nije isti”.
Dodao je kako “gospoda iz Sarajeva, a to nije službeno Sarajevo već Baščaršija, pokušavaju od svog naroda napraviti žrtvu veću nego što jest i upravo oni licitiraju žrtvama”.
Stavljajući na svoje tasove genocide u historiji svijeta, Milanović je kazao da nije negirao genocid u Srebrenici, “ali da postoje razlike u težini zločina, pa tako i u genocidima.”
Smatra da nisu isto Srebrenica i Jasenovac “jer ako je genocid u Srebrenici onda se mora naći novo ime za ono što su nacisti napravili Židovima u Drugom svjetskom ratu”, prenio je N1.
Ove izjave izazvale su jučer brojne reakcije na društvenim mrežama.
Uvjeren u superiornost
U razgovoru za Radiosarajevo.ba najnovije istupe predsjednika Hrvatske komentirao je ugledni politolog i politički analitičar Davor Gjenero.
“Igra koju igra predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović izrazito je opasna i za Hrvatsku, i za BiH. Naime, iako izgleda da predsjednik Milanović impulzivno i nepromišljeno reagira na vanjske impulse i da je izgubio kontrolu nad onim što govori, ne radi se o tome, nego o smišljenoj političkoj strategiji koja proizlazi iz njegova uvjerenja kako je on diplomatski superioran svima ostalima u okruženju i kako provokacijama i zaoštravanjima stavova može modelirati procese koji se odvijaju”, kaže Gjenero za Radiosarajevo.ba.
On podsjeća da se trenutno odvija “ključan proces”, pregovori između političkih elita Bošnjaka i Hrvata u Federaciji o novom modelu izbora članova Predsjedništva BiH iz Federacije i Doma naroda.
“Pregovori su se prethodnog tjedna našli u ozbiljnoj krizi, nakon provokacije Dragana Čovića, koji je, zajedno s još dvoje hrvatskih zastupnika u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH (prošlog utorka, 30. studenog) podržao zaključak Kluba Srpskog naroda da “oni koji su kreirali Inzkovu odluku o zabrani negiranja genocida, istu i ponište”.
Ovo je ishodište Milanovićeve retorike povijesnog revizionizma, započete dva dana kasnije, kad je “prijateljski ukorio” svoje štićenike Milorada Dodika i Dragana Čovića, da ne čine to, iako su to uradili u dobroj namjeri, jer da je put u pakao ili u jarak često popločen dobrim namjerama. Dao im je i “diplomatski” argument, tvrdnjom da Visoki predstavnika Međunarodne zajednice u BiH ima kolonijalne ovlasti, koje da su protivne Daytonskom sporazumu, dakle poručivši im da ne ulaze u meritum stvari Inzkove posljednje odluke na toj poziciji, nego da treba osporavati samo odlučivanje Visokog predstavnika”, analizira naš sagovornik.
Bez Milanovićeve prethodne potpore, dodaje Gjenero, Čović se “ne bi upustio u avanturu savezništva s Dodikom u otvorenom povijesnom revizionizmu i nijekanju genocida”.
“A Milanović ga je gurnuo u to svjestan da time smanjuje manevarski prostor postizanja sporazuma Hrvata i Bošnjaka, u procesu pregovora u kojem posreduju američki izaslanik Mathew Palmer i Angelina Eichhorst, generalne direktorice Odjela za Europu i srednju Aziju u Europskoj službi za vanjske poslove.
Milanović, naime, s jedne strane želi eliminirati euro-američke posrednike, kako bi se mogla ostvariti navodno Dodikova inicijativa o posredovanju turskog predsjednika Erdogana, predsjednika Srbije Vučića i Milanovića u dijalogu trojice nacionalnih lidera u BiH, Dodika, Bakira Izetbegovića i Čovića”, kaže Gjenero.
Operacija rušenje Andreja Plenkovića
Milanovića ne zabrinjava niti opcija nepostizanja dogovora unutar Federacije, što bi, kao kaže naš sagovornik iz Hrvatske, dovelo do održavanja izbora po starom izbornom zakonu, izbora Željka Komšića u Predsjedništvo i bojkota tih izbora od strane bosansko-hercegovačkih Hrvata.
“Izgovorio je i dvije rečenice o tome: “Dok god Hrvati inzistiraju da im se ne oduzima pravo da izabiru svog predstavnika i okreću se prema Sarajevu, i to kažu, budite sretni. Neka vam jeza krene niz kralježnicu kada Hrvati okrenu glavu od Sarajeva i kažu da ih to ne zanima”. Ove rečenice izgovorio je 15. studenog, u obraćanju novinarima u toku neslužbenog posjeta Vatikanu”, podsjeća Gjenero.
Prema njegovim riječima, Čović i zagovornici radikalske politike među Hrvatima u BiH “jasno su razumjeli Milanovićevu tada izrečenu poruku”, kao poticaj na njihovu “potpunu emancipaciju” od proeuropske politike vlade Andreja Plenkovića i poziv da se oslone na njega.
“Milanoviću ne predstavlja problem ako ne dođe do dogovora unutar Federacije, dapače. Njemu treba “autonomni” Čović, koji će za otprilike tri godine, na narednim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, svoju stranačku mašineriju pokrenuti da prikupi glasove bosansko-hercegovačkih Hrvata u korist ‘narodnog kandidata’ Milanovića, a ne u korist nekog kandidata hrvatskog HDZ-a.
Budući da je očito da će Milanović iz sjene sudjelovati i na parlamentarnim izborima nešto prije predsjedničkih, u ljeto ili jesen 2024., ne bi bilo naodmet niti to da ovaj dva mandata, što ih HDZ BiH uvijek osvaja na izborima u Hrvatskoj, proslijedi koaliciji koju bi okupio Milanović, a ne onoj oko Plenkovićeva ili ‘postPlenkovićeva’ HDZ-a. To je pozadina poticanja ‘Čovićeve autonomije'”, objašnjava Gjenero.
Uloga Rusije
Nadalje, veli da Milanoviću odgovara zaoštravanje odnosa u BiH, jer bi ono bitno škodilo umjerenjačkoj Vladi, s kojom je u otvorenom neprijateljstvu, a zaoštravanje nacionalističke retorike u Hercegovini prelilo bi se i u Hrvatsku.
“Amalgam populizma, “suverenizma”, otvorenog europskepticizma, što ga je Milanović smiješao za hrvatsku političku arenu, radikalizacijom nacionalizma bio bi samo osnažen. I konačno, kao i svi autoritarni, euroskeptični i neuravnoteženi politički akteri unutar EU (pogledajmo samo češkog predsjednika Miloša Zemana), i Milanović očito ima, za sada ne posve javno otvorene, ali pripremljene, kombinacije s totalitarnim režimom Vladimira Putina.
Jedino Rusiji odgovara stvaranje kaosa i nestabilnosti na rubu Europske unije, a to što Milanović radi, kao da je osmišljeno u Kremaljskim laboratorijima zla”, zaključio je Gjenero.
