Pismo iz Hrvatske nakon kojeg bi se Zoranu Milanoviću moglo zamantati u glavi: Kako ste uvrijedili i Bošnjake i Hrvate u BiH

Predsjedniče Republike Hrvatske (Zoran Milanović, op.pr.), iako je najavljeno da ćete sudjelovati na obilježavanju 28. obljetnice humanitarnog konvoja “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” Vi ste vidim ostali u Zagrebu.

Piše: Saša Leković za Nacional.hr

Službeno, kao što sami najbolje znate, Vaš put u Srednju Bosnu otkazan je zbog navodnih sigurnosnih razloga.

Također znate da ne postoji niti jedan dokaz, pa čak niti opravdana sumnja, da bi Vaša sigurnost bila ugrožena da ste došli na obilježavanje obljetnice humanitarnog konvoja.

Konvoja koji je, zahvaljujući dugo željenom primirju između Armije BiH i HVO-a, krajem 1993. godine probio osmomjesečnu blokadu sedamdesetak tisuća Hrvata u Lašvanskoj dolini.

Konvoja koji je u Vitez dopremio hranu i osnovne potrepštine očajnim ljudima koji više nisu imali nikakvih zaliha, a u ratnu “franjevačku” bolnicu improviziranu u crkvi neophodne lijekove.

Čitam da je neimenovani sugovornik jednog dnevnog lista, pokušao opravdati Vašu odluku da ne odete na obilježavanje 28. obljetnice “Bijelog puta” između ostaloga i time “da se na putu kojim je prolazio humanitarni konvoj ‘Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu’ nalaze mješovita naselja, kao i naselja s isključivo bošnjačkim stanovništvom”.

Za razliku od Vas koji ste trebali na obilježavanje obljetnice konvoja “Bijeli put” doputovati luksuznim predsjedničkim prijevozom i samo nakratko, sudionici konvoja usred rata dva su tjedna kroz snijeg putovali od Zagreba i Splita preko Vran planine do Lašvanske doline i natrag.

Prolazeći, između ostaloga “kroz mješovita naselja, kao i naselja s isključivo bošnjačkim stanovništvom”.

U kojima su, sluđeni od ratnih strahota i politikantskih huškanja, stajali ljudi od kojih su mnogi urlali na sudionike konvoja, psovali i nerijetko gađali kamione raznim predmetima.

Protokol predsjedničkih putovanja ne uključuje susrete s djecom posjedjelom od ratnih užasa

Primirje je bilo tako krhko da su sudionici konvoja sa zebnjom preživjeli noć na Vran planini, zaustavljeni od pripadnika Armije BiH koji su temeljito provjeravali sadržaj svakog kamiona.

Noć su probdjeli strepeći da će u nekom zakutku biti pronađeno nešto što će biti iskorišteno kao razlog da se konvoj vrati odakle je krenuo.

Čitavo vrijeme bili su u strahu da će netko od promrzlih i frustriranih vojnika zapucati dok su na radio prijemnicima u kamionima slušali neprestano ponavljanje laži Smiljka Šagolja o onome što se navodno njima upravo dešavalo.

Šagolj je lagao, pokušavajući “nabrijati” priču protiv Armije BiH i “muslimana” a hrvatski javni medijski servis širio je te laži koje su sudionici konvoja mogli “platiti” životom.

Znam to “iz prve ruke” jer sam bio jedan od novinara koji su putovali s konvojem.

Tada, u snježnoj noći na Vran planini, prvi put u životu vidio sam dijete sijedo od proživljenog užasa.

Da ste krenuli na obilježavanje 28. obljetnice humanitarnog konvoja Vi Predsjedniče svakako ne biste doživjeli takav susret.

Protokol predsjedničkih putovanja ne uključuje susrete s djecom posjedjelom od ratnih užasa.

Poput susreta s dječakom od nekih desetak godina koji se, kao prestrašena životinja, sporo i oprezno približavao sendviču ostavljenom za njega na panju na rubu šume da bi ga napokon zgrabio i pobjegao natrag u šumu.

Predsjedniče, na tom dječačiću nisam mogao vidjeti da li je iz nekog od “mješovitih naselja” ili iz “naselja s isključivo bošnjačkim stanovništvom”.

Ali dok sam živ neću zaboraviti strah u njegovim očima.

Kao što nikada neću zaboraviti scenu iz crkve-bolnice u Novoj Bili s krevetima natiskanima toliko da se između njih jedva moglo prolaziti.

Krevetima u kojima su ležali teško ranjeni ljudi.

Među njima i oni kojima su životi spašavani tako da su im udovi odsjecani “na živo” u nedostatku neophodnih anestetika.

I oni koji su pred našim očima umirali.

Čitava crkva-bolnica mirisala je na – smrt.

Zastao sam kraj kreveta u kojem je ležala baka kojoj su amputirane obje noge.

Upitala me, sa suzama ali i nadom u očima: “Sinko, kad ćemo ići odavde?”

Jeste li ikada morali reći teškim ranjenicima: Došli smo vas vidjeti, ali vas ne možemo spasiti?

Rasplakao sam se tada i ja jer nisam imao snage reći joj da, nažalost, ne samo da nitko od ranjenika neće ići nikamo nego da s njima neće ostati nitko od liječnika i drugog medicinskog osoblja što je krenulo s konvojem da ostanu i pomognu. Naime, unatoč nadi da će biti drugačije, prema konačnim uvjetima dogovora o sigurnom prolazu konvoja medicinarima nije dozvoljen ulaz u Lašvansku dolinu a svi koji su ušli morali su se vratiti natrag.

Predsjedniče, jeste li ikada morali reći teškim ratnim ranjenicima: Došli smo Vas vidjeti, ali Vas ne možemo spasiti?

Kad je, po povratku u Zagreb, objavljeno nekoliko mojih reportaža s “Bijelog puta” (koje sam radio s pokojnim fotoreporterom Goranom Suljićem) u velikom dijelu hrvatske javnosti nisu bile baš lijepo dočekane.

Zbog toga što su, uz sve strahote koje su u Lašvanskoj dolini doživjeli Hrvati svjedočile i o strahotama koje su doživljavali muslimani/Bošnjaci unutar obruča hrvatskih snaga koje su bile u obruču muslimanskih/bošnjačkih (npr. u Starom Vitezu).

Jer u medijima u Hrvatskoj prevladavala je huškačka atmosfera pa su i reportaže s “Bijelog puta” još nekih novinara izazvale bijes nacionalista i zagovaratelja rata.

No to je ništa prema sudbini jednog od vozača koji se pred povratak konvoja ridajući bacio na zemlju pred noge generala HVO-a Tihomira Blaškića, uzalud preklinjući da ostane u Vitezu sa suprugom i djecom.

Još je to više ništa prema činjenici da je na povratku na konvoj pucano.

I da je poginuo vozač Ante Vlajić a troje sudionika konvoja je ranjeno.

Ali uvjeren sam Predsjedniče da to čak i Vi znate.

A koliko je tek prema svemu tome beskonačno ništa ta navodna, ničim argumentirana, sigurnosna prijetnja Vama zbog koje ste odlučili ne pridružiti se obilježavanju 28. obljetnice “Bijelog puta”.

Zbog toga jer u BiH navodno ne biste bili lijepo dočekani, jer u medijima u toj državi “prevladava huškačka atmosfera”.

Uvrijedili ste i sve koji su prije svega ljudi a ne nacionalistički šljam

E pa, nema nikakve dvojbe da biste u BiH bili lijepo dočekani (a svakako bez ikakve huškačke atmosfere u medijima) da niste nekoliko puta potpuno nediplomatski javno uvrijedili tamošnje Bošnjake, zaključno sa sramotnom relativizacijom genocidnih masovnih likivdacija u Srebrenici.

Zapravo, time ste uvrijedili svakoga tko BiH smatra svojom domovinom.

Uvrijedili ste i sve sudionike konvoja “Bijeli put” a još više nesretnike koji su konvoj očekivali kao “slamku spasa”.

A uvrijedili ste i sve ostale koji su prije svega ljudi a ne nacionalistički šljam što “poentira” na tuđoj nesreći.

Na nesreći “njihovih, ali i na nesreći “svojih”.

Vjerovali ili ne Predsjedniče, uvrijedili ste i Hrvate iz Lašvanske doline dodvoravajući se politici kakva ih je već i previše unesrećila.

I u ratu i nakon njega.

Da sam na njiihovom mjestu imali biste zaista razloga vjerovati da niti na kraju tog zamišljenog opasnog i neizvjesnog puta sa svim predsjedničkim povlasticama kroz “mješovita naselja, kao i naselja s isključivo bošnjačkim stanovništvom” na obilježavanju obljetnice “Bijelog puta” ne biste bili lijepo dočekani niti od tamošnjih Hrvata.

Ali Vaša sigurnost sasvim sigurno ne bi bila ugrožena.

Možda bi do Vaših tankoćutnih ušiju dopro poneki zvižduk ili uzvik negodovanja zbog sramotnih izjava o BiH i tamošnjim ratnim žrtvama.

Ili bar zbog pogubne “hrvatske” politike podržane s najviše institucionalne razine u Hrvatskoj.

Razumijem Predsjedniče da bi zbog toga strašno patio Vaš ego. Ali, mislim da je unatoč svemu Vaša obaveza bila da se na toj obljetnici pojavite. A niste. Da sam na vašem mjestu zbog toga bih se sramio.