Gotovo da nema dana proteklih mjeseci, a da se ne dovodi u pitanje teritorijalni integritet i historijat države Bosne i Hercegovine.
Paradoksalno je da ti napadi najčešće dolaze ni manje ni više nego upravo iz naše zemlje, odnosno iz jednog, manjeg dijela, koji se danas, spletom kojekakvih historijskih okolnosti, zove entitet RS.
Negatore Bosne i Hercegovine najviše boli činjenica da ova zemlja itekako ima bogatu historiju. Ti lažni falsifikatori države BiH ovih su dana pretrpjeli novi, težak udarac.
Naime, zenički profesor Sead Lužić došao je do fenomenalnog otkrića. Analizirajući čuvene Bečke arhive, koji su pisani od 14. do 18. vijeka, uočio je na starim geografskim kartama, koje se nalaze u Bečkom (i drugim) arhivima, postojanje riječi “Bosna”.
Prije svega velike čestitke na Vašem velikom otkriću. Odakle ideja za zavirite u čuvene Bečke arhive i tragate za dijelovima historije naše zemlje?
“Zahvaljujem se na čestitkama. Moj aktivan angažman na traganju po domaćim i svjetskim arhivama i bibliotekama počeo je otprilike prije nešto više od godinu dana. Krenulo je sa FB stranicom ‘Orahovica u prošlosti’, gdje sam pokušao rasvijetliti prošlost ovog mjesta nadomak Zenice u kojem sam rođen, kroz razne historijske izvore, pisane tragove, knjige, karte, predaje, dokumente, novinske članke, itd.
Odmah sam uvidio da je baviti se prošlošću nekog malog mjesta, odnosno mikrohistorijom izuzetno teško iz mnogo razloga, a prvenstveno zbog nedostatka podataka. Činilo se da se tu nema mnogo toga istaknuti. Međutim, nakon godinu dana intenzivnog istraživanja skupio se toliki broj podataka da sam počeo da pišem knjigu, za koju se nadam da će uskoro izaći iz štampe.
Moram ovdje odmah istaći da je ogroman broj evropskih i svjetskih arhiva i bilioteka pristupio digitalizaciji svoje građe, i mnogo toga je besplatno dostupno svakome ko ima pristup internetu, te mi je time posao pronalaska željene građe mnogo olakšan.
Tragajući u ovim arhivima za geografskim kartama na kojima je ucrtano mjesto Orahovica, uvidio sam da na internetu postoji na desetine hiljada skeniranih karata u visokoj rezoluciji kojima se besplatno može pristupiti.
Istražujući po njima, pronašao sam više od stotinu karata na kojima je ucrtano ovo malo mjesto, počevši od 1680. godine, pa nadalje.
Možete i sami zaključiti da je bio mnogo teži zadatak pronaći neko selo na karti, nego Bosnu. Usput sam, naravno, arhivirao one najstarije i najzanimljivije karte s imenom “Bosna” koje je nešto teže pronaći.
Mnoge od njih nisu dostupne javnosti, već se čuvaju po muzejima i arhivima. Ipak, naišao sam na stotine karata s ucrtanom Bosnom, počevši od 14. stoljeća, pa nadalje.
Naglasio bih da Bečki arhiv, odnosno Austrijski državni arhiv (Österreichisches Staatsarchiv) nije jedino mjesto gdje se može istraživati kartografska građa. Mnogo veći dostupni izvori na internetu su, npr. kolekcija od 112 000 karata Davida Rumseya, Hungaricana projekat kojima je ustupio kartografsku građu i Austrijski državni arhiv, potom Nacionalna biblioteka Francuske, kartografska građa univerziteta Harvard, itd, kazao je Lužić za radiosarajevo.
Šta vam je bio cilj kada ste se odlučili na ovaj korak i da li ste se iznenadili otkrićem?
“Htio sam povodom Dana državnosti BiH da mlađim naraštajima i na ovaj jednostavan način usadim misao da nisu “repa bez korijena”, da Bosna postoji veoma dugo i da ne nasjedaju na pogrešne informacije o tome koje nam se svakodnevno nude na internetu.
Postoji ogromna mašinerija koja danonoćno radi na tome, postavlja veoma kvalitetno urađene video klipove na Youtube i društvene mreže o historiji južnoslovenskih zemalja. Pokoji stidljivi glas iz Bosne se sporadično pojavi da kaže da to i nije baš tako, ali je jasno da se mlađi svijet u moru lažnih informacija ne snalazi baš najbolje, i prihvataju stvari zdravo za gotovo.
Radeći u školi s djecom uviđam da, nažalost, svake godine stižu generacije koje nisu navikle na dugotrajna istraživanja, koje nemaju kontinuitet u radu i znanju, koje nemaju strpljenja i jednostavno žele da im se informacija servira na neki dopadljiv način.
Između ostalog i zbog toga sam odlučio da na svakoj karti zumiram ime “Bosna”, i da napišem godinu izdanja, naziv i autora karte, i sve to pretvorim u fotografiju pogodnu za dijeljenje na društvenim mrežama. Nije to velika stvar, niti sam očekivao neke pretjerane reakcije, ali se pokazalo kao veoma interesantno.
Smatrate li da omladina u školama i fakultetima danas dovoljno uče o bogatoj historiji naše zemlje?
“Ja bih ovdje više stavio fokus na to kako treba učiti. Kao što rekoh, mi stariji moramo shvatiti način razmišljanja novih generacija. Velika većina djece više ne čitaju knjige da bi stekli neko znanje, osim zadataka vezanih za školske obaveze, gdje se minimalno angažuju.
Po mom mišljenju informacije za koje smatramo da su bitne moramo ponuditi na neki dopadljiv, zanimljiv i dinamičan način koji će im pobuditi znatiželju za istraživanjem.
Tekst slabo ko čita, pogotovo ako je duži i ako se čitalac ne identifikuje s njim. Uvidio sam to i na svojoj FB stranici, gdje mlađi naraštaji rado učestvuju u raspravama o nečemu što im je blisko, recimo o svom prezimenu ili učešću njihovih djedova i pradjedova u Prvom ili Drugom svjetskom ratu, gdje su usput ponešto naučiti i o tim ratovima o kojima nerado čitaju iz knjiga.
Ipak, ne kažem da treba premjestiti svo znanje na internet, već im tamo ponuditi informaciju koja će ih zaintrigirati i natjerati na istraživanje. Djeca su radoznala, željna istraživanja, rado učestvuju u raznim projektima, žele se dokazivati, ali im se znanje jednostavno mora nuditi na drugačiji način blizak njihovim iskustvima.
Svakako da je ovo još jedan udarac negatorima države BiH. Imate li neku poruku za njih?
“Negatore države najviše boli ta država koju negiraju. Što je više ima, što je nekom draža i ljepša, to je njihov bol veći.
Stoga moramo o našoj domovini stalno isticati lijepe stvari i razvijati domoljublje.
Moramo naučiti i sebe i druge da je Bosna već hiljadu i više godina bila vrijedna truda, zalaganja, odricanja i borbe naših predaka, i da je i dalje vrijedna. Onaj ko nema domovinu zna koliko mu treba kad se negdje u tuđini nađe sam i neprihvaćen. Ma kakva da je domovina, draža je od bilo koje uljepšane, sređene i našminkane tuđine”, zaključio je Lužić u intervjuu za radiosarajevo.
