Vojin Mijatović bez ustručavanja poručio: “Etnonacionalisti iz Mostara svi imaju pasoše Hrvatske i kukaju kako nemaju dovoljan dio plijena u raspodjeli vlasti”

Potpredsjednik SDP-a Vojin Mijatović za Patriju govori o svom specifičnom političkom nastupu i očekivanjima od istoga. Iako mu se nekada čini da se bori s vjetrenjačama ipak ne odustaje.

Gospodine Mijatoviću, ljudi vas vole, ne dijelite ih etnički, zovete ih Bosancima i Hercegovcima, a čini se da je sve manje BiH, griješimo li i zašto je tako?

Nažalost, BiH je sve manje, sistemski se radi već 25 godina da države ima sve manje. Treba istaći da podjednako na ovome rade etnonacionalne politike na sve tri strane, samo je način na koji to prezentuju drugačiji. Iz Banje Luke se otvoreno negira država, dok se iz Sarajeva zadovoljava sa BiH od Marijin-Dvora do Baščaršije, a u Mostaru se plače zbog “nelegitimnog” predstavljanja. Iako etnonacionalna politika iz Banje Luke izgleda mnogo opasnije, šire gledano ni etnonacionalna politika iz Sarajeva nije ništa manje opasna po BiH, kao ni ona iz Mostara.

Koliko god su se etnonacionalne politike trudile skoro dvije i po decenije da ogade građanima u entitetu Republika Srpske državu BiH, u istoj mjeri se etnonacionalisti iz Sarajeva nisu trudili da pričaju sa građanima u Republici Srspkoj i približe ideju zajedničke države. Etnonacionalisti iz Mostara svi imaju pasoše Hrvatske i kukaju kako nemaju dovoljan dio plijena u raspodjeli vlasti.

Za mene postoje dobri i loši ljudi. Ja sam ponosni Bosnac i Hercegovac, po rođenju, po državljanstvu, po nacionalnosti, po mom unutrašnjem osjećaju, a ponosni sam i Srbin, pravoslavac iz Bosne iz Hercegovine. Zato ponosno kažem da sam Srbin 100 % i Bosanac 101%, to je moj osećaj, moje pravo i moj ponos.

Ko je najveći problem za demokratsku i prosperitetnu BiH, a da to nije Tito?

Mi živimo u otetoj državi, političke elite su zarobile građane ove države i drže ih u začaranom krugu, kriminala, nacionalizma, korupcije i budžeta. Ruku na srce i građani su saučesnici ove otmice, jer svaki put kad trebaju izabrati demokratiju i prosperitet, oni izaberu “svoje”, a onda im ti “njihovi” svake godine iz države otjeraju po 100.000 najboljih kćeri i sinova Bosne i Hercegovine.

Tito je jedan jedini, ali nažalost više nije među nama. Dok je Tito bio tu mi smo bili zapad za pola Evrope, a danas kada ga nema, kada su na sceni njegovi najgori sljedbenici, koji preko noći postadoše veliki vjernici, nama je Albanija zapad. Bez želje da vrijeđam Albaniju, ali je ona u Titovo vrijeme važila za najnerazvijeniju zemlju Evrope.

Puno su Vas puta pitali hoće li biti rata, mi pitamo postoje li oni koji bi ga željeli?

Postoje oni koji su spremni da žrtvuju mir u ovoj zemlji zbog svoje slobode. Da budem precizan, oni koji pljačkaju ovu državu 25 godina bili bi spremni da proliju krv, samo da ne završe po zatvorima i kazamatima. Nasreću nisu građani ove zemlje budale i nema šanse da ratuju za njihove pokradene milione. Rata neće biti!

Svi se slažu da oni koji su nas uveli u rat i koji 25 godina poslije razdvajaju ljude ne mogu donijeti bolju budućnost, ali nema ni odgovora ko može, zašto, gdje je problem opozicije u oba entiteta?

Najveći problem u opoziciji je u nedostatku spremnosti da se pogine za ideju i donesu promjene. Građani će plebiscitarno nagraditi hrabrost, časnu namjeru i žrtvu, ali neće nagraditi taktiziranje, loše kopije vlasti i iste politike koje su samo uvijene u novi šareni papir.

Šta bi se konkretno moglo uraditi?

Ja da mogu odlučivati, ukinuo bih plate opozicionim poslanicima, vidjeli bi onda kako bi sva tri režima pala u roku od godinu dana. Hroničan problem u BiH je hladovina opozicije u kojoj mnogi kampuju decenijama.

Sarajevska trojka bi trebala biti nada, da li je, s obzirom na to da ih često kritikujete i zašto to radite?

Ma ne kritikujem ja često već na transparentan način ukazujem na stvari koje su neispravne po mom sudu. Nemamo prava držati pridike decenijskoj vlasti u BiH, a onda kad dobijemo povjerenje građana da se u pojedinim segmentima ponašamo kao oni.

Bio bih neiskren čovjek, kada bih svaki dan kritikovao SNSD, HDZ i SDA, a među onima sam koji to radi na najdirektniji način, a da šutim kada mi napravimo neke greške. Braniti vlastite pogreške životom je ne samo da je neispravno, to se zove laž i licemjerstvo.

Jesam za to da preuzmemo vlast i odgovornost, ali ne po cijenu da izgubimo obraz, principe i riječ. Ne treba ovoj državi kineska kopija vlasti koju gledamo 25 godina, ovoj državi trebaju ljudi koji su spremni da pobijede, preuzmu vlast i odgovornost i naprave sistem makar to značilo i pad sa vlasti.

Nemamo mi tri života, već jedan. Ako se bavite politikom ostavite iza sebe svom narodu sistem i državu, a ne milione vašoj djeci i populizam kojeg nam je i previše u BiH

Šta može, a šta vjerujete da će uraditi međunarodna zajednica?

Muka mi je više od priča sta će uraditi međunarodna zajednica, ključno pitanje je šta ćemo uraditi mi u BiH. Ovo je bolan naša zemlja, dokle više prosjačenje od Srbije, Hrvatske, EU, Rusije, Amerike. Ja iskreno osjećam da je svima u međunarodnoj zajednici muka od svih nas.

Podaci kažu da je u BiH ušlo strane pomoći u vrijednosti četiri maršalova plana, zahvaljujući kojem je Evropa obnovljena poslije Drugog svjetskog rata.

Našem lopovluku nema kraja, pa je nerealno očekivati da međunarodna zajednica ima razumijevanja jer svaki dan iznova trošimo njeno povjerenje. Imamo sreću što se nalazimo na evropskom kontinentu, da nije tako do sada bi odavno digli ruke od nas. Dosta je više igranja uloge žrtve, stvari u svojoj zemlji mi moramo riješiti i tačka.

Vjerujete li u pravosudne institucije BiH?

Nažalost kao što je i cijela država oteta, isto je sa pravosudnim institucijama. Veliki broj sudija i tužilaca su stranački ljudi, čak se to i ne krije. Pravosuđem u BiH upravljaju vladajuće elite, da to nije tako hapsili bi se politički lideri za tone dokaza koje se svaki dan iznose u javnosti, a ne sirotinja koja ode u šumu i uzme metar drva da zagrije svoju porodicu.

Ne vjerujem takvim institucijama, ali vjerujem da se povjerenje može vratiti, ali se moraju istjerati stranačke sudije i tužioci, a oni sada kontrolišu pravosuđe BiH za svoje šefove. Ipak, treba reći da ima časnih ljudi u tim institucijama koji profesionalno rade svoj posao i oni su nada da stvari mogu postati drugačije.

Gdje se vidite u budućnosti, vidite li još nekog sličnog sebi, posebno kod Bošnjaka i Hrvata?

Moram priznati da barem jednom mjesečno sjednem sam sa sobom i donesem odluku da ovo sve nije vrijedno mene i moje porodice i da trebam napustiti BiH. Onda pogledam svoju porodicu, svoje prijatelje, a imam ih jako puno širom BiH, i kažem sam sebi, ne ide bolan da odustaješ, vrijede ovi ljudi truda, vrijedi ova zemlja tolikog izgaranja.

Ja sam neko ko ne živi od politike i mogu bez nje svoj život nastaviti nesmetano. Kada bih samo gledao stanje u svom SDP-u, u drugim partijama, u cijeloj državi, iskreno odustao bih davno, ali svaki put kada dobijem po 100 poruka dnevno od različitih ljudi širom BiH i van naše zemlje, kažem sam sebi ne smiješ da staneš. Ti ljudi žele bolje, žele nadu, žele život, ko sam ja da im to ubijem.

I da se razumijemo ovakvi kao ja teško mogu uspjeti u ovom nakaradnom sistemu, ali ću biti prezadovoljan da sve ono što radim bude početak pada tog nakaradnog sistema. Poslije toga neki novi klinci treba da završe posao i okončaju proces pravljenja normalnog društva i države.

Da li ima još ovakvih, spremnih da se bace na glavu uprkos svemu, ne znam. Mene niko nije zvao da ovo radim, to je unutrašnji osjećaj, uradiš ili ne, jesi ili nisi. Smatram da je to jedini način, put kojim se rjeđe ide, ali jedini ispravan. Otvoren je poziv za takav put svima, ali se mora izaći iz zone komfora. Nije do mene, ja sam tu, ima li ih, ne znam, ali bilo bi dobro da se pokažu, tada bi i borba za BiH bila lakša.

(nap.ba)