Prije nekoliko dana Momčilo Babić je imenovan za ambasadora Srbije u Rusiji. To je čovjek koji je u devedesetima spadao u najuži krug prijatelja porodice Slobodana Miloševića, dakle osobe protiv koje je prije 20 godina počeo proces pred sudom za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu.
Dugogodišnji predsjednik Srbije koji se uspio do gotovo neograničenog vladara zemlje je optužen za ratne zločine, genocid i zločine protiv čovječnosti.
Optuženi, čija je politika u najvećoj mjeri dovela do ratova kod raspada višenacionalne države Jugoslavije je osporavao legitimnost međunarodnog suda. On je jednostavno “nelegalan”.
Od njegovog rušenja s vlasti 2000. godine u takozvanoj Oktobarskoj revoluciji se u Srbiji probudila nova nada, nakon godina autokracije i ratova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu.
Prvi demokratski izabran premijer Zoran Đinđić koji je studirao u Njemačkoj i bio odlično povezan sa zapadom, bio je jamac za reforme i za razvlašćivanje stare elite koja je bila u milosti Miloševića, piše njemački list Deutsche Welle.
Novi-stari “Srpski svet”
Ali njegov program je brutalno okončan već 2003. jer ga je ubila vrhuška paramilitarne specijalne policije “Crvenih beretki”. Ubojica koji je kasnije osuđen na 40 godina zatvora je nedavno opet došao na naslovne stranice: sakupljaju se potpisi za peticiju kojom se traži njegovo prijevremeno puštanje na slobodu.
Pokušaj rehabilitacije ubojice Đinđića i vjernog sljedbenika Miloševića dobro pristaje u aktualni politički krajobraz. Nekadašnja ideja Miloševića kako svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi je tada dovela do rata i razaranja. Jer taj cilj “Velike Srbije” se pokušao postići u krvavim ratovima.
Od prošle godine je taj nacionalistički program opet postao podesan za javnost pod novom parolom “Srpski svet”. Beograd se mora pobrinuti za svoje zemljake u susjednim državama da ih se tamo ne zapostavlja, čuje se.
To je onda i “opravdanje” da se Beograd želi umiješati u Bosni i Hercegovini, u Kosovo, u Hrvatsku i u Crnu Goru. Jer posvuda tamo žive djelom i velike srpske nacionalne manjine.
Zapravo je logično da se slavi uskrsnuće Miloševićevih ideja. Jer stara vrhuška i danas odlučuje. Na čelu je svemoćni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. On je u doba Miloševića radio za propagandnu stanicu bosanskih Srba i od 1998. do 2000. je bio ministar za informiranje.
Njegovo ime je još od onda povezano s gušenjem kako domaćih tako i stranih medija. Danas se opet primjenjuju nekadašnji recepti. Mediji su na raspolaganju Vučiću kad god to on poželi. Za to jamče medijski tajkuni iz kruga vlasti kao što je Željko Mitrović (“Milošević je heroj”), čija je televizija Pink praktično kućna postaja predsjednika.
Ivica Dačić, nasljednik Miloševića na čelu njegove Socijalističke partije sve do danas, bio je ministar vanjskih poslova i predsjednik vlade.
Danas je predsjednik parlamenta. Milorad Vučelić, nekad vodeći kadar Miloševića i od 1992. do 1995. generalni direktor državne propagandne stanice RTS, danas vodi utjecajni tabloid Novosti. Te novine se baš kao i nekad, trude u bezbrojnim člancima dokazati kako su Srbi već stoljećima ugnjetavani od susjednih naroda i zlog inozemstva.
U tu sliku pristaje da se država ulizuje i osuđenim ratnim zločincima kao što su general Vladimir Lazarević ili Draganu Vasiljeviću (“Kapetanu Draganu”). Danas desetkovana opozicija, baš kao i vodeći kritični historičari jedino se ne mogu složiti oko pitanja, je li “danas vlada stanje kao u devedesetima” ili je “još gore nego što je bilo 1990-tih.”
