Ruski ambasador u Europskoj uniji (EU) Vladimir Čižov odbacio je američka upozorenja na mogući ruski napad na Ukrajinu.
Američki predsjednik Joe Biden kazao je ranije da je ruski napad na Ukrajinu i dalje je moguć te da bi ljudska cijena bila “golema”.
“Što se Rusije tiče, uvjeravam vas da neće biti napada ove srijede. Niti će biti daljnjih eskalacija u dolazećem tjednu, niti tjednu iza toga, niti sljedeći mjesec”, rekao je Čižov u komentaru objavljenom danas u njemačkom dnevniku Die Welt, te dodao:
“Ratovi u Europi rijetko počinju u srijedu”.
Američka vlada rekla je da smatra mogućim ruski upad u Ukrajinu prije završetka Zimskih olimpijskih igara u Kini u nedjelju.
Inače, Rusija je objavila da se jedan dio njenih vojnih trupa na ukrajinskoj granici počeo vraćati u baze, što je dovelo i do pada cijena gasa u Europi.
Jesu li onda Europa i svijet pred još jednom eskalacijom ili izvjesnom deeskalacijom?
Prof. dr. Emir Hadžikadunić, ekspert u oblasti međunarodnih odnosa, profesor na SSST-u i bivši bh. ambasador kaže za Radiosarajevo.ba kako “jedna eskalacija ili deeskalacija oko Ukrajine neće promijeniti nezahvalan geopolitički položaj te države”.
“Ne samo da Ukrajina ostaje, poput Tajvana, između suprotstavljenih sistemskih sila, nego se na toj problematičnoj liniji još uvijek razdvajaju dva suprotstavljena ideološka bloka, s jedne strane liberalni, demokratski sistem kolektivne sigurnosti, s druge autokratski, desničarski, suverenistički.
Surovi politički realizam takvim državama najčešće uskraćuje suvereno pravo da izaberu vlastitu sudbinu ili saveznika mimo volje svog agresivnog susjeda”, smatra Hadžikadunić.
Taktički potezi
Prema njegovim riječima, jučerašnje simboličko povlačenje dijela ruskih vojnih jedinica u kasarne također “ne predstavlja veliko poniženje za Putina, niti je Zapad tim činom Moskve osramoćen bez ispaljenog metka”, kako spinuju ruske vlasti.
“To je samo jedan taktički potez na velikoj šahovskoj tabli Evrope na kojoj velike sistemske sile imaju suprotstavljene agende. Dok Zapad ne sputava svoj integracijski euroatlantski voz, poštujući želje suverenih država, Rusija ga želi vratiti na početne postavke.
U idealnoj varijanti, Putin bi najradije razbio taj sistem kolektivne sigurnosti na više potencijalno suprotstavljenih evropskih polova od Pariza, Berlina, Londona ili Ankare…”, ističe, te dodaje:
“Tako ni krajnji cilj Ruske federacije nije samo Ukrajina. Nije bila ni okupacija Donbasa ili aneksija Krima 2014., kao što nije bila ni ruska vojna intervencija u Gruziji u pokrajinama Južna Osetija i Abhazija 2008.
Sve su to, dakle, samo prolazne stanica ka Evropi bez NATO-a, bez kolektivne sigurnosti, makar samo među državama centralne i istočne Evrope koje su nekada pripadale Varšavskom paktu.
U ruskoj viziji evropske sigurnosne arhitekture nema mjesta za NATO, unutar kojeg mali i slabašni susjedi Ruske federacije uživaju kolektivnu zaštitu. Te države trebaju biti isključivo u zoni ruske odgovornosti, a ne američke ili euroatlantske”.
Stoga je, smatra Hadžikadunić, pitanje Ukrajine više sistemskog/strukturalnog karaktera u međunarodnoj politici, a manje kratkoročno ili dnevnopolitičko pitanje.
“Preko te države se prelama mnogo ozbiljnije pitanje oko budućeg ustroja cijele Evrope. Da li će ostati slobodna, integrirana, pod američkom zaštitom, ili će postati multipolarna Evropa bez američkih sigurnosnih garancija, odnosno balkanizirana Evropa u kojoj su evropske države okrenute svojim primordijalnim strahovima.
Na rezoluciju sistemskih pitanja, poput ovih, ne utiče toliko jedno povlačenje ili jedna mobilizacija. Ova se pitanja rješavaju na mnogo širem frontu od Ukrajine, uključujući Bosnu i Hercegovinu, i mogu potrajati godinama”, podvukao je Hadžikadunić.
Posljedice po BiH i Balkan
Govoreći o tome može li se i kako urakjinska kriza odraziti na Balkan i Bosnu i Hercegovinu, profesor Hadžikadunići ističe kako, srećom, naša zemlja nije na periferiji sistema, kao što je to recimo Ukrajina.
“Svojom geografijom BiH je duboko unutar NATO-a, pa tako dijeli njegovu sudbinu. Ali je kao država, koju karakterišu podjele i druge interne slabosti, stabilna samo onoliko koliko je stabilna najslabija karika tog sistema kolektivne sigurnosti, prvenstveno njegova istočna granice koja odvaja taj dio Evrope od Ruske federacije.
U tom smislu, BiH dijeli sudibinu ostatka Evrope, ali i obratno”, smatra Hadžikadunić.
Eventualni uspjeh ruske vojne intervencije u Ukrajini sigurno bi ohrabrio proruske politike unutar BiH, kao što ih je ohrabrila uspješna vojna intervencija Rusije u Gruziji 2008. ili na istoku Ukrajine 2014.
“Tada je iz bočice pušten duh kojeg je sada teško vratiti nazad. Milorad Dodik je osjetio prvi znak slabosti Zapada i posljedično tome započeo redovne konsultacije sa predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom. Tada je velika Ruska agenda dobila svoju mnogo manju balkansku agendu – ‘srpski svet’.
Zapravo, svi politički ili sigurnosni izazovi BiH, koji su kulminirali u proteklih 10-15 godina, imaju svoj korijen u prodoru Rusije u sive geopolitičke zone, od Gruzije, preko istoka Ukrajine do Balkana. Eventualni ruska defanziva oko Ukrajine imala bi tako suprotan efekat na prorusku politiku unutar BiH.
U slučaju velikih gubitaka na bojištu ili diplomatskog popuštanja Moskve, Dodik bi vjerovatno napustio svoju secesionističku politiku. Drugi politički akteri iz entiteta RS vjerovatno bi okrenuli više Briselu, nego Moskvi”, zaključuje profesor Hadžikadunić.
