Prošlo je 26 godina od genocida u Srebrenici koji je prekršio evropski zavjet “nikada više”, piše ugledni Washington Post te dodaje da borba za istinom o tome šta se desilo u tom gradu dovodi odnose u državi do usijanja.
Autor teksta Chico Harlan navodi da je Srebrenica danas grad u kojem žrtve genocida žive zajedno sa sugrađanima koji ga posve poriču ili govore da zločin nije moguće okarakterisati kao genocid.
Poricanje je, navodi Harlan, dugo vremena podrivalo politički život u BiH ali posljednjih nekoliko godina se značajno intenziviralo te raširilo zahvaljujući društvenim mrežama i Miloradu Dodiku, članu Predsjedništva BiH, koji je genocid nazvao mitom i prevarom.
Washington Post podsjeća i da je u julu prošle godine Valentin Inzko, bivši visoki predstavnik u BiH nametnuo zabranu negiranja genocida u BiH zbog čega je Dodik “povukao svoj feud iz državnih institucija” te “upozorio da će na teritoriji entiteta Republika Srpska uspostaviti vlastiti porezni sistem, pravosuđe pa čak i vojsku, što u praksi znači oživljavanje snaga koje su izvršile napad na Srebrenicu.”
U razgovoru sa Valentinom Inzkom, bivši visoki predstavnik je kazao kako je nametnuo taj zakon nakon što je posvjedočio “eksploziji negiranja genocida” kojeg su politički lideri bili nemoćni da zaustave.
U većinski srpskom entitetu se najviše nalaze spomenici poginulim bosanskim Srbima, dok mjesta ubistva Bošnjaka uglavnom ostaju neoznačena, navodi se u tekstu.
Izuzetak je Memorijalni Centar u Srebrenici u kojem su zaposleni uglavnom Bošnjaci, ali uprava Centra kaže za Washington Post da drže poziciju namijenjenu za jednog uposlenika srpske nacionalnosti upražnjenom, jer se niko nikad nije prijavio na konkurs.
Autor teksta, Harlan ističe kako se bosanski Srbi ustručavaju pričati o ratu. U razgovorima širom RS neki sagovornici su mu rekli da se zločin vjerovatno jeste desio, ali da smatraju da nije na nivou genocida.
Drugi su priznali šta se desilo ali su kontrirali veličinu zločina. Najviše je bilo onih koji su rekli da nisu sigurni oko toga šta se desilo, ali su naširoko pričali o zločinima koje su počinili Bošnjaci te su nabrajali bošnjačke lidere koje oni smatraju da je trebalo osuditi u Hagu.
Ono što je Harlanu najviše privuklo pažnju je mišljenje njegovih sagovornika da se tema srebreničkog genocida zloupotrebljava zarad dnevno-političkih poena, te navode da preokupacija o genocidu nije u njihovom interesu, već da se trebaju više baviti visinom plaća, okolišom i korupcijom.
U svom obilasku Republike Srpske, Harlan je naišao i na 32-godišnjeg Srbina u Srebrenici koji mu je nevoljko otvorio vrata kuće i kazao kako ne zna ništa o tome što se dogodilo u julu 1995.
“Niko nam ništa nije rekao,” kazao je on.
Kritičari Milorada Dodika, navodi se u tekstu Washington Posta, tvrde da niko nije učinio više na pogoršanju tenzija u BiH od njega. Podsjećajući kako je bivša državna sekretarica Madeline Albright za njega jednom rekla da je “dašak svježeg zraka” na bh. političkoj sceni, Dodik je u posljednjih 10 godina pojačao svoju nacionalističku retoriku.
U pokušaju da intervjuišu Dodika, Washington Post je uspio samo doći do predsjedavajućeg Narodne Skupštine RS-a Nedeljka Čubrilovića koji im je rekao da su se Srbi u BiH osjetili napadnutim Inzkovim zakonom, te je usporedio Inzka sa Adolfom Hitlerom.
Ali po mišljenju mnogih stručnjaka, zakon o zabrani negiranja genocida je na neki način ipak pomogao.
U razgovoru za Washington Post, član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović je rekao kako smatra da bi situacija bila potpuno drugačija i manje toksična da se sličan zakon usvojio u kasnim 90-im godinama prošlog stoljeća.
