Četrdesetdvogodišnjem Miralemu Beganoviću sloboda je bila tek pauza u igri.
Dvadeset dvije godine ili više od pola života proveo je iza rešetaka.
Kaže da je pokušao pošteno, ali mu nije išlo. Jednostavno, robija svoju robiju časno i pošteno.
U svijet kriminala ušao je kao maloljetnik. Tada je osuđen na dvije godine maloljetničkog zatvora, a nakon odslužene kazne vraća se u BiH.
– Otac mi je šehid, majka u Americi. Bio sam sam sa mlađom braćom. Nisam znao ni za šta drugo sem krađe. Šta god sam pokušao u životu da radim, nije išlo – govori.
U Zenici u zatvoru je već četvrti put, a trenutne uslove opisuje kao dobre.
Imao je i problema ranije u zatvoru. Prisjeća se kada je imao konflikt sa dilerom, koji je ostavio drogu kod njega da čuva, i Miralema je uhvatila straža.
– Nađu ljudi to kod mene i zatvore me u drugi. Nije se sjetio da pošalje ni cigara, a rekao je ako zaglavim da ću imati sve. Ja mlađi, bio blentav. Kad sam izašao sa njim sam se obračunao. Tuča. – prisjeća se.
Sada radi u kuhinji, izolovan je. Kaže, voli pojesti, a hrana je odlična.
Ističe da se ne kaje ni sekunde zbog onoga što je uradio.
– Kajem se što nisam išao na jača mjesta, gdje bi više prihoda bilo – kaže iskreno.
Priča da za njega i zatvorski zidovi imaju dušu, a problemi i opterećenje vani su toliko veliki da je više puta na slobodi poželio da ode u zatvor.
– Ne treba meni ni uslov, ni pomilovanje. Meni je dobro u zatvoru. Sad zima, da ja sebi kupujem drva-neću. Pusti me na ljeto da ja mogu otići. Ovdje sve ima. Došao sam sa 60 a sad imam 160 kila. Zar to nije za pohvaliti? – rekao je Beganović.
