Predmet pod imenom “Srebrenica genocid” uključen je u formalni edukativni program na Univerzitetu primjenjenih nauka u Utrechtu, u Nizozemskoj. Zalužna za to je Alma Mustafić, predavačica i istraživačica na Univerzitetu.
Alma je bila inicijator i nosilac projekta za uvođenje ovog predmeta na prestižni europski univerzitet.
Preživjela je genocid u Srebrenici, dok njen otac, nažalost, nije.
U razgovoru za portal Radiosarajevo.ba je istakla da je imala 10 godina kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu.
“U srebrenici sam odrastala, bilo mi je 10 godina kada je agresija počela a 14 kada je Srebrenica pala. U Nizozemsku sam došla nakon pada Srebrenice, krajem 1995. Onda počinje borba za novim životom, školovanje, uklapanje u nepoznato društvo itd.”, počinje priču o svom životu ova Srebreničanka.
Njen početak života u Nizozemskoj nije nimalo bio lak, a priča nam s čim se sve susrela po samom dolasku.
“2002, godine pokrećemo proces protiv holandske vlade jer je moj otac Rizo Mustafić radio za Dutchbat, a oni su ga izručili neprijatelju i potom je ubijen. Nakon duge i teške borbe pobjeđujemo 2013. godine i Vrhovni sud donosi odluku da je holandska vlada kriva za smrt mog oca”, rekla je Mustafić za Radiosarajevo.ba.
Ideja da se istina o genocidu prenosi kroz obrazovanje, kako kaže, je došla postepeno.
“Nakon pobjede 2013. ja sam bila ubijeđena da ce ta presuda i činjenice koje su uspostavljene tokom suđenja izaći iz prostorija sudnice i ući u kulturu sjećanja holandskog društva.
Znači, da će se više znati o odgovornosti Nizozemske. Međutim to se nije desilo. Razmišljala sam kako uključiti Srebrenicu, a time i bosanski genocid, u holandsko društvo. Kao magistar edukacije, smatrala sam da Srebrenica treba da ima posbno mjesto u holandskoj edukaciji. Ali Srebrenica kao tema je uključena u kanong holandske historije. Kanon holandske historije su ubiti edukativne smjernice. U kanonu ima 50 tema koje su spečificne za holansko drusvto i iz tog razloga treba se o njima izučavati. Jedna od tih tema je Srebrenica”, pojašnjava.
Međutim, kako ističe, u praksi se o Srebrenici gotovo ništa ne uči. I ako učenici i studenti nesto u vezi Srebrenice uče, to je onda samo iz perspektive Dutchbata.
“O žrtvama se ne uči, o Srebrenici se ne uči kao o genocidu, nego kao o neuspješnoj mirovnoj misiji. Tada sam došla do ideje da ja sama napravim predmet, da Srebrenicu stavim u pravi kontekst dešavanja, jer ne može se o Srebrenici učiti od 11. jula. Ne može se o Srebrenici učiti, a da ne učite o Prijedoru, Banjoj Luci, Bijelijini, Višegradu, Foči itd.
Priča nam kako je prije dvije godine podnijela prvi zahtjev, međutim na mnogim mjestima je odbijan.
“Naša prva prepreka je bila neznanje ili pogrešno znanje pa čak i kod eksperta. Prvobitno sam mislila da je ovaj predmet idealan za odjeljenje istorije. Međutim par kolega na tom odjeljenju odbili su moj prijedlog. Ponudili su mi da stavim srebrenicu u kontekst ‘historijskog razmišljanja’, ali meni je bilo bitno da predmet nosi ime ‘Srebrenica’ da ne bježimo od tog imena kao od kuge, nego da je prihvatimo kao lekciju za bolje sutra”.
Predsjednik Izvršnog odbora Univerziteta, kako navodi, podržavao je ideju od prvog momenta.
“Međutim nije htio da ‘naredi’ da se ovaj predmet osposobi nego mi je pomagao da nađem istomišljenike na jednom od odjeljenja. Na kraju sam nasala istomišljenike na lektoratu ‘pristup pravdi’.
Predmet je otvoren za sve studente neovisno na kojem odjeljenju odnosno fakultetu studiraju.
“Tako da, sada se studenti iz svih oblasti javljaju i žele da slijede predmet. Da je predmet bio uključen samo u odjeljenje historija, onda bi bio dostupan samo studentima historije itd”, ispričala je Mustafić.
Ističe da su njene kolege sumnjale da će studenti biti zainteresovani za predmet ‘Srebrenica genocid’.
“Iz razloga što im to nije poznato – ko će birati predmet koji mu je nepoznat? Pa su predlagali razne prijedloge, kao na primjer ‘edukacija o ljudskim pravima’ itd. Ja sam insistirala da uključimo riječ Srebrenica u ime predmeta, jer se na kraju ispostavilo da je upravo ‘riječ Srebrenica’ odgovorna za veliku zainteresovanost među studentima.
Možda treba naglasiti da su 10-20 posto studenti čiji roditelji dolaze iz regiona, a drugo su jednostavno zainteresovani studenti iz raznih oblasti: žurnalistika, sigurnosne studije, (internationalno) pravo, socijalni rad, ekonomija, historija, škola učitelja, arhitektura…”
Mišljenja je da na svim evropskim univerzitetima treba da se uči o zadnjem evropskom genocidu pa tako i u BiH.
“Jer kako mislimo da spriječimo sledeći genocid u našoj Europi ako ne pokušamo nešto naučiti od ovog genocida? Samo kroz edukaciju mozemo napredovati i stvarati zdravo društvo. Međutim ljudi a i studenti cesto ne znaju sta je ‘genocid’ u akademskoj smisli te riječi. Za istraživače koji se isključivo bave naučnim izučavanjem genocida to ima drugo znančenje nego na primjer za sudije koji su pravnici.
Oni gledaju da li je nesto 100 posto na papiru zapisano. Dok istraživači imaju svoje modele po kojima više genocida porede i na osnovu svoje struke donesu druge zaključke. Tako je nedavno bila zanimljiva diskusija kada je upravo holandski profesor holokausta i genocida, pričajući ou Srebrenici korisito riječ masovna ubistva. Na to je jedan nas slušalac jako žestoko reagovao i pitao: “Zašto koristi riječ masovna ubistva, a ne genocid?”. Na što je profesor opširno odgovorio da ubijanje ljudi samo jedan dio genocida, da pod proces genocida spada na primjer i rušenje džamija i drugog kulturnog naslijeđa. Historiju treba studenti da uče od eksperta, ali kod nas se uči kući od roditelja, a to nije uvijek najbolje mjesto”, istakla je Mustafić.
Studente, prema njenom mišljenju, treba stimulisati da koriste pouzdane izvore, trebaju znati naći pristup faktima koji su uspostavljeni i u Jugoslovenskom tribunalu, ali i u akademskom svijetu, trebaju učiti razlikovati propagandu od akademskog rada, jer nažalost, propaganda je uspjela ući čak i u ‘akademski svijet’.
“To su opasna odvijanja, a uspjelo je do ovoga doći zato što smo edukaciju o genocidu zapostavili. Zato što smo edukaciju o genocidu prepustili kućnom odgoju i medijskim izjavama a to nisu najpouzdaniji izvori”.
Na kraju je navela da je naišla na istomišljenike u kulturnom sektoru.
“Napravili smo autobiografsku predstavu o genocidu u Srebrenici u kojoj sam i sama igrala. Predstava je jako odjeknula holandskim društvom. I ta sama predstava je djelovala kao katalizator za ovaj predmet. Kada su određene kolege vidjele predstavu, zastrašeni su bili svojim neznanjem i ignosiranjem zadnjeg genocida u Europi. Onda su još više potrudili da zajedno sa mnom naprave ovaj predmet”, rekla je na kraju razgovora Alma Mustafić.
