“New York Times piše kako ih podjednako plaši opasni, kao i onaj – u beznađe satjerani Putin. Amerikanci pišu i da je ruski autokrata ‘Milošević s atomskom bombom.’ Treba raditi na tome da se mir očuva, ali ne bježanjem od stvarnosti.
Dolazak novih snaga EUFOR-a u BiH je dokaz prepoznavanja te opasnosti, ali uz veliko zakašnjenje. Zato nije isključeno da se broj stranih vojnika u BiH i dalje uvećava”, rekao je za Erol Avdović, novinar i dopisnik iz New Yorka.
On je govorio o politici Hrvatske prema BiH, s naglaskom na postupke Zorana Milanovića za koga kaže da je “politički lažnjak bez ideologije i bez adekvatnih svjetonazora”.
Između ostaloga, Avdović se dotakao i ruske invazije na Ukrajinu i njene refleksije na našu zemlju, te o tome zašto Amerikanci, odnosno Bidenov čovjek za Balkan Gabriel Escobar podupire inicijativu “Otvoreni Balkan.”
Kako posmatrate sadašnju politiku Hrvatske prema BiH, konkretno da li hrvatski zvaničnici nastavljaju Tuđmanovu politiku u BiH?
“Nikad gore od onih dana u prve dvije ratne godine u Bosni i Hercegovini, pa sve do Washingtonskog sporazuma potpisanog 18. marta 1994. Bio sam kao novinar prisutan svih 17 dana pregovora u State Departmentu i dobro se sjećam šta je taj dogovor značio, jer je zaustavio rat između Bošnjaka i Hrvata.
Žao mi je što to na početku moram reći – Hrvatska, koja je sada u HDZ raljama – na putu je da iznevjeri ono što je potpisano u Washingtonu prije 28 godina. Ali u Zagrebu su se odlučili da nastave s politikom desnog populizma koji poput jeftinog vatrometa, pored svega isijava islamofobiju.
Kada je BiH u pitanju, oko toga se, očito još galvaniziraju vodeći hrvatski političari, oni koji koketiraju s Viktorom Orbanom, Miloradom Dodikom i ostalima.
Puno je primjera kako se na najprimitivniji način Bošnjaci već dugo stavljaju u kontekst sigurnosne prijetnje, umjesto da se o njima govori kao o integrativnom faktoru, jer su autohtoni evropski narod, kao što je to rekla recimo Vesna Pusić.
Nasuprot tome, tačno ste primjetili – prilično je tuđmanovski pristup, jer on je prvi hrvatski predsjednik koji je predstavljao Hrvatsku kao bedem odbrane kršćanske Evrope. Službeni Zagreb bi morao malo promisliti prije nego što ga kao takvog upišu u historiju.
Lobiranjem, tužakanjem i ogovaranjem u Briselu, pa i u Washingtonu već dugo se na razne načine i preko raznih kanala – suzbija pravo Bosni i Hercegovini da postoji kao građanska država, iako je to temeljna evropska vrijednost.
Neshvatljivo je da se poslije toliko stoljeća zajedničkog života to radi i zbog predrasuda prema Bošnjacima. Stvari se moraju nazvati pravim imenom.”
Kako onda da Zoran Milanović koji nije iz desno orijentisanog HDZ-a gotovo prednjači u tome?
“Zoran Milanović samo nominalno dolazi iz lijevog političkog spektra. Tu je samo zahvaljujući legitimaciji SDP-a, ne zbog svojih svjetonazora. On je žalosni produkt tog, nakon svega – netolerantnog diskursa koji se raspojasao posvuda u Evropi.
Milanović vjeruje da tako može skupiti političke glasove radikala u Hrvatskoj i u BiH, i svih onih glasača koji govore istim uličarskim jezikom. On je očito čitao neke knjige, jer se razmeće vokabularom, doduše – ponajviše onim kafanske sveznalice.
Ne poznaje recimo Ničeove riječi (Friedrich Nietzsche) koji je upozorio, da ako se dugo bavite monstrumima na koncu se pretvorite u jednog od njih. Milanović je politički lažnjak bez ideologije i bez adekvatnih svjetonazora, pa se razbacuje lokalnim bedastoćama.
Pogledajte njegovo licemjerstvo oko Amerike, Rusije i Ukrajine! Jasno je da se Americi dodvorava, Ukrajinu ne razumije niti suosjeća, a od Rusije se istinski plaši, jer rusko hipersonično oružje na sva usta hvali, navodeći kako mu je žao što ga i Amerika nema.
Patološki je ubijeđen kako on u Zagrebu nešto veliko odlučuje?! Nije Hrvatska ušla u NATO zbog Amerike, kako Milanović kaže, već je ova zemlja zajedno sa Albanijom gotovo kooptirana u članstvo zapadne vojne alijanse iz debelih geostrateških razloga – oko Jadrana.
Bio sam u Bijeloj kući kada je upravo u Washingtonu upriličena svečanost zbog poziva za ulazak u NATO ove dvije zemlje, iako je formalni prijem bio 2009. na samitu u Bukureštu. Ali čuo sam što je prije toga rekao američki predsjednik George W. Bush.
U Washingtonu je u Bijeloj kući tada bila hrvatska ambasdorica Kolinda Grabar-Kitarović, a Milanovića naravno nije bilo nigdje.
Ako ne zna – nek pročita Bushove riječi. Mala digresija: intervjuisao sam sve hrvatske predsjednike – Mesića, Josipovića, Grabar-Kitarović, a žao mi je što nisam i Tuđmana. Ali na Milanovića doista ne bih trošio svoje vrijeme.”
Profesor filozofije na američkom univerzitetu Southern Connecticut State University David Petitgrew kaže: “Ruska Federacija posljednjih deset godina pokušava destabilizirati BiH, uključujući i davanje podrške izbornoj reformi koju predlaže hrvatska stranka HDZ.” Kako to komentarišete?
“Profesor Pettigrew s kojim surađujem kao član ‘Radne grupe za BiH’ (Working group for BiH) je upravu. On upozorava da Moskva od RS-a pokušava napraviti jednu vrstu Donbasa.
Ruska agresija na Ukrajinu zato otvara pitanje prijema BiH u EU i to, kako kaže profesor, podiže na nivo ‘egzistencijalnog prioriteta.’ Iako sam ubijeđen da EU neće primiti BiH, pa ni Ukrajinu preko reda, mislim da je moralni imperativ o tome govoriti.
S tim će se zahtjevima znači nastaviti.
Neprihvatljiva je i politika neprincipijelnog popuštanja, a to se na engleskom naziva ‘appeasment’ i ima historijsko značenje.
Sve to već dugo ide na štetu Bosne. Onomad smo se Sonja Biserko i ja, gostujući na TV Hayat složili, da je BiH odavno trebala postati i članica NATO-a. Sjećam se kako mi je još 2013. nakon kratkog razgovora i upita kako gleda na približavanje balkanskih zemalja uključujući i BiH ka NATO-u, šef ruske diplomatije Sergej Lavrov najavio da Moskva neće gledati prijateljski na sve to, o čemu sam više puta pisao.
Rusi su u međuvremenu izgubili dvije bitke, ali još nisu izgubili rat: Sjeverna Makedonija i Crna Gora su bez obzira na pokušaje državnih udara – postale članice NATO-a. Ali bojim se da je sa Bosnom situacija mnogo gora. Između ostalog i jer je izgubljeno krucijalno vrijeme.
Nijemci su recimo, u protekloj dekadi gradili ‘Sjeverni tok 2’ koji možda nikad neće proraditi, Francuzi okrenuli leđa NATO-u, a Amerikanci sve više BiH prepuštali Evropljanima. A onda i u ruke vlastitih aparatčika, koji su oportunistički zaljubljeni u status-quo.
Za to vrijeme Putin je sanjao svoje imperijalne snove, koji će mu na kraju doći glave, ali će cijenu platiti mnogi nedužni ljudi. BiH ne bi smjela postati dio te kolateralne štete.”
Novinar Ivica Puljić je na Twitteru naveo da je u Americi procijenjeno da Čović i Izetbegović imaju od po 1,5 milon dolara, a Dodik 2 miliona. Nisu ubrojane kuće u Beogradu, Zagrebu i Istanbulu, na Jadranu, Crnom moru i u St. Petersburgu. Niti tajni računi.
Da li vi imate takve ili slične informacije?
“Nemam, jer to ne istražujem s ove strane Atlantika; pokušavam posložiti nešto drugačije analitičke kockice. Ali uopće ne sumnjam da Amerikanci znaju mnogo, uglavnom sve o svim političkim akterima u BiH, posebno onim koji se pitaju.
Druga je stvar kako se te informacije, preko koga i kad plasiraju; dakle zašto baš sada kad su pregovori o izbornoj reformi propali, jer borba protiv korupcije treba biti svakodnevna.
Nakon svega, nisam baš siguran da je ova ‘vijest’ ili tweet – u funkciji novog paketa sankcija. Svima je ipak jasno da je u BiH i dalje glavni prioritet vezan za narušenu sigurnosnu arhitekturu.
To je krenulo čak i prije brutalne ruske agresije na Ukrajinu. Unatoč evidentnoj korupciji na najvišem nivou, ne bih to sve trpao u isti koš. Amerikanci imaju poslovicu, kako onome kome je sve isto važno – zapravo ništa nije važno.”
Njemački novinar Michael Martens je rekao sljedeće: “Imam utisak da povlačenje bošnjačkih stranaka iz posljednjih pregovora nije bila dobra ideja. Ovih dana čitam neke knjige o historiji Kipra. Kiparski Grci čine većinu na ostrvu.
Godine 1974. htjeli su sve, ali su na kraju imali vrlo malo. Da su bili skromniji, imali bi više.” Dakle, šta mislite ko rizičnije igra, Izetbegović i probosanake stranke ili Čović?
“Za razliku od uvaženog njemačkog kolege, ovaj bosanski novinar s američkom adresom misli da je povlačenje iz pregovora – dobra stvar. Zato jer su ovi pregovori o promjenama izbornog zakona izravno krenuli ka izbornom apartheidu. A onda vjerovatno – u nove administrativno-teritorijalne podjele u BiH.
Čak i u najkomplikovanije uređenoj evropskoj zemlji, u Belgiji, ne postoji ta vrsta diskriminatornog glasanja kako je HDZ predlagao. I drugo, ovi elektori u Americi, koji su također historijska relikvija iz 18. stoljeća, su ‘mala maca’ u odnosu na one – totalno disparitetne koji su predlagani u BiH.
Lijepo je to objasnio dr. Ismar Volić, profesor matematike na Boston koledžu i predsjednik Bosanskohercegovačko-američke Akademije nauka i umjetnosti (BHAAAS), ali ga izgleda niko nije htio čuti. I treće, ‘kiprizacija’ BiH, jedan skoro trajno zamrznuti sukob je loš primjer.
Naravno da Bosnu i Hercegovinu treba uspoređivati s boljim evropskim zemljama. Iako, priznajem, taj se pojam kiprizacije sam po sebi nameće, ali kao nešto od čega treba zazirati.
Na koncu, ovi su pregovori vođeni iza zatvorenih vrata, iako bi se lako složili, da su za BiH nasuprot tome – glavni saveznici javnost i međunarodno pravo, a ne stranačko pehlivarenje. Zato su ovi pregovori privremeno suspendovali i demokratiju, a i pravo.
Oni sigurno nisu bili demokratski. I nisu bili transparenti po standardima EU i SAD-a. Samo to bi bio dovoljan razlog da se više ne nastavljaju, ako će se ovako voditi. Što se rizika tiče, najveći rizik su opet preuzeli građani. Oni su, čast malobrojnim izuzecima – poput noja iznova odlučili zabiti glavu u pijesak.”
“Ako BiH odluči da bude članica bilo čega, to je unutrašnja stvar. Ali druga stvar je naša reakcija“, izjavio je ruski ambasador u BiH Igor Kalabuhov. Koliko su opasne ove njegove prijetnje?
“To su sasvim otvorene prijetnje. Naravno, treba vjerovati da rata neće biti, jer to nas motiviše da radimo da ga ne bude, da se ne ponovi.
Ali kategorične tvrdnje da ga neće biti, znajući da rat protiv Bosne u posljednjih gotovo tri decenije zapravo nije ni prestao, također su neodgovorne. Iako se ne puca, ‘ratovanje’ se nastavlja u nekoj drugoj ambalaži. Prijetnje Kalabuhova su po tom tek vrhunac ledenog brijega.
Pokazalo se i da se riječi Putinovih trbuhozborca ne smiju ignorirati. S Bosnom je to gotovo minsko polje. Ili kako je to onomad rekao Dževad Karahasan: ‘Model društva koji je Bosni i Hercegovini nametnut Dejtonskim sporazumom nije niti može biti mir.
To je primirje.’ Dodao bih kako sve to nije samo puka semantika. Jeste paradoksalno, ali nije slučajno, to što se u ovaj američki sporazum – Dejton – odavno kunu u Srbiji i Rusiji.”
Nedavno ste u izjavi za bh. medije rekli da ruska vojska nije doživjela ovakav otpor Ukrajinaca, Dodik bi već do sada aktivirao ruski plan za BiH. Dakle, region strahuje da Rusija može podstaći novi rat na Balkanu, da li je BiH u najvećoj opasnosti?
“Uz ovakvog Dodika, pa i Čovića, uz krajnje neartikulirani Zagreb, uz Vučićevu Srbiju, koju je Guardian proglasio “ruskim trojanskim konjem” na Balkanu – BiH nažalost ostaje moguće destabilizirajući poligon za Moskvu, jer svi sastojci za novu krizu su već okupljeni na jednom mjestu.
Naročito ako se ukrajinska tragedija produži, a Rusi nastave gubiti. Ili ne počnu dobivati onako kako su zamislili. Vidite da otvoreno prijete s taktičkim nuklearnim oružjem.
Na to već kao na – izvjesnu ‘mogućnost’ upozorava i generalni sekretar UN-a Antonio Guteres, iako Washington nastoji deeskalirati situaciju. New York Times piše kako ih podjednako plaši opasni, kao i onaj – u beznađe satjerani Putin.
Amerikanci pišu i da je ruski autokrata ‘Milošević s atomskom bombom.’ Treba raditi na tome da se mir očuva, ali ne bježanjem od stvarnosti.
Dolazak novih snaga EUFOR-a u BiH je dokaz prepoznavanja te opasnosti, ali uz veliko zakašnjenje. Zato nije isključeno da se broj stranih vojnika u BiH i dalje uvećava.
Dakako, želio bih da vjerujem u riječi koje je onomad izrekao američki senator Chris Myrphy, kako je jasno da Putin nakon ovako traljavog rata u Ukrajini nema više snage za novi rat, posebno ne u Bosni. Ali moram dodati, da su samo vjera i nada – najslabija karika u real-politici”, naveo je Avdović, prenosi slobodna-bosna.
Zašto Amerikanci podržavaju “Otvoreni Balkan”, odnosno da li je to način da se Vučić uvuče u “Zapadni blok”?
“Nisam jedini koji je zatečen s tim riječima Gabriela Escobara. Specijalni predstavnik State Departmenta za Zapadni Balkan, do sad je uknjižio bar tri slične, blago rečeno – ambivalentne izjave oko toga. One, ako ništa drugo, vrijednosno odudaraju od mantre svih američkih administracija o BiH i regionu, od Dejtona 1995. na ovamo.
Mislim i da je gubljenje vremena, ako se Vučić na taj način – pokušava usisati u Zapad. Efikasnije će to uraditi Evropljani, Nijemci prije svega – s direktnim investicijama u Srbiju.
Zbog te vrijednosne diskrepancije, želim vjerovati da najave američke podrške ‘Otvorenom Balkanu’ na kraju neće proraditi.
Doduše, zna se da Escobara veže i staro prijateljstvo sa Aleksandrom Vučićem, ali ipak mislim da njegova verbalna podrška Vučićevom projektu neće biti presudna. Escobar je već promašio i oko navodne američka potpore elektorskom sistemu u BiH.
Uz lakonski, gotovo iznuđeni odgovor, kako SAD to podržavaju, nije htio obrazložiti ‘prednosti’ elektorskog sistema, jer u BiH ima dovoljno znalaca koji razumiju šta to znači. Svjedoci smo da nije realizirano ni Escobarovo ‘ugađanje’ bh. Hrvatima (HDZ-u), jer he Bošnjacima ‘već dat’ Inzkov zakon, da bi se na koncu bh. Srbima popustilo oko državne imovine?!
Da se to realiziralo Dodik bi kao poklon Rusima izručio aerodrom u Trebinju kao vojnu bazu na štetu NATO-a i američkih interesa. Escobarova ‘podrška za Otvoreni Balkan’ neće izdržati test vremena još iz najmanje dva razloga: Dio EU, posebno nova njemačka vlada ne odustaje od ‘Berlinske inicijative.’
To je mnogo zdraviji EU proces koji, podsjetimo se, ima osigurano finansiranje od blizu 30 milijardi eura.
A drugo, nekonzistentno guranje ‘Otvorenog Balkana’ otvara sumnju kako bi taj sigurnosno nepouzdani i ekonomski neravnopravni projekat mogao poslužiti kao instrumentarij, alat za ponovni pokušaj realizacije velikodržavnih projekata, konkretno ‘srpskog sveta.’
I izborni zakon u BiH, uz insistiranju na jačanju veza Bošnjaka i Hrvata, znajući da je u pomenutom Washingtonskom sporazumu bilo predviđeno i jačanje konfederativnih veza između Federacije BiH i Republike Hrvatske, od čega se odustalo, opasno je zamirisao na tu vrstu, ‘kiprizacije.’
Poslije Ukrajine, koja trpi agresiju uz sličan narativ i koncept ‘ruskog svijeta’ – vjerovati je da se Amerikanci s tim ne žele igrati. Upravo radi predostrožnosti korisno je tu sumnju vratiti u javni diskurs.
A Escobara će, vjerovatno, o tome imati ko propitivati u američkom Kongresu.”
