Nova knjiga Dragana Bursaća, nagrađivanog kolumniste, pod naslovom “Čekajući Dylana Doga u Srebrenici” izlazi naredne sedmice.
U knjizi se, koja je objavljena u izdanju ART Rabic iz Sarajeva, pored ostalog nalaze i Bursaćeve kolumne…
Tim povodom objavljujemo predgovor poznatog crnogorskog pisca Andreja Nikolaidisa za knjigu “Čekajući Dylana Doga u Srebrenici” autora Dragana Bursaća.
Piše: Andrej Nikolaidis
“Postoje samo dvije vrste ljudi: s jedne strane pravednici koji se smatraju grješnicima, a s druge grješnici koji se smatraju pravednicima”, kaže Blez Paskal.
Dragan Bursać je od ove prve vrste.
Mario Vargas Ljosa, ipak, piše:
“U drevnoj jevrejskoj historiji postoji tradicija koja nikada nije prekidana: tradicija pravednika.
To su muškarci i žene koji se, s vremena na vrijeme, suočeni sa trenutnim stanjem, ravnodušni prema popularnosti i opasnostima kojima se izlažu zbog svojih postupaka, kako bi obnarodovali istinu ili odbranili neku tvrdnju koju većina, zaslijepljena propagandom, ostrašćenošću i neznanjem, odbija prihvatiti”.
Dok je takvih ljudi, a takvih je na vascijelom svijetu uvijek malo (stali bi na teren za basket: ili u baraku logora-mučilišta), dobro još nije poraženo. Zahvaljujući toj šaci pravednika, svijet, ovakav kakav je, a nikakav je, i dalje traje.
Znam jednog od tih ljudi. Ime mu je Dragan Bursać. Ima nas, dakako, koji to ne razumijemo. Ili još gore: koji nećemo da razumijemo.
Takvi su najgori, jer im nema pomoći. Hotimična ignorancija, koja nam obezbjeđuje istrajavanje u slatkoj zabludi, u konačnom ukida svaku mogućnost da postanemo bolji ljudi.
A čovjek koji je odustao od učenja, odustao od pokušaja da postane bolji, dakle više čovjek, umro je mnogo prije smrti.
Bursaćeva knjiga “Čekajući Dylan Doga u Srebrenici” zbirka je eseja o zlu i dobru. Njega, dobra, u Bursaćevom je tekstu, baš kao i u svijetu, ako nam je baš do prebrojavanja i vaganja – manje.
No riječ je o dobru koje odbija da bude poraženo. Ime toga dobra je ljubav. O tom dobru govori Sveti Pavle u Prvoj poslanici Korinćanima: “Sada pak ostaje vjera, nada, ljubav, ovo troje, a od njih najveća je ljubav”.
“Čekajući Dylan Doga u Srebrenici” je, prvenstveno, etička rasprava.
Korijeni te rasprave idu u dubinu i u davninu. Mi ćemo se zaustaviti na Novom Zavjetu, na Jevanđelju po Luci, gdje u priči o dobrom Samarićaninu Isus sažima svoju etiku, koja je istovremeno i Bursaćeva etika.
Isus tu učenike podsjeća na Zakon. Koji kaže: Ljubi Gospoda Boga i bližnjeg svog.
Učenici pitaju: A ko je bližnji moj? Koga da ljubimo?
Isus im pripovijeda o čovjeku koga su pretukli hajduci, i koji na samrti leži kraj puta. Dvojica njegovih sunarodnika prođu kraj njega i ne pomognu mu. Onda naiđe Samarićanin, tuđin, i spasi ga.
Isus tada pita: Koji je od njih trojice bio bližnji onome što su ga bili uhvatili hajduci?
Učenik: Onaj koji se smilovao na njega.
Kada bi priča ovdje završila, rješenje bi bilo bolno jednostavno: ključni zahtjev hrišćanstva, ljubi bližnjeg svog, bio bi zapravo zahtjev da ljubim onoga ko je dobar prema meni.
Ovu redukciju nalazimo kod vjerskih fanatika: oni ljubav čuvaju samo za one koji su unutar njihove zajednice, na one koji se, vezani krvlju, kulturom i vjerom, drže i u dobru i u zlu.
Ako bi doista bilo tako, to bi značilo: ljubi istog kakav si ti. Ali nije tako.
Doista, Isus na koncu kaže: Idi, i ti čini tako. Dakle, čini kao Samarićanin, čini dobro čovjeku ne zato što je tvoj suplemenik, nego zato što je čovjek. Retorikom Marka Miljanova: Hrist ne uči junaštvu, nego čojstvu.
“Čekajući Dylan Doga u Srebrenici” je beskrajno tužna i uznemirujuća, ali istovremeno i knjiga-riznica nade.
Uvijek u svuda takve su knjige dragocjene. U društvima okovanim etnofilijom, društvima koja funkcionišu kao zajednice hipokrizije i laži, Bursaćeva knjiga je još važnija.
Njena vrijednost i snaga ne mogu biti precijenjene. Jer ona nas uči: ne zajednica krvi, nego zajednica vrijednosti.
Ne etnička, nego etička zajednica.
Andrej Nikolaidis
