“Vozim neki dan u automobil, slušam vijesti Radija Slobodna Evropa i naletih na priču o znakovnom jeziku u Bosni i Hercegovini.
Znakovni jezik je jezik koji uključuje spelovanje pristima, čitanje sa usana i popraćen je kretanjama, a ponekad i izgovorom.
Svi oblici neverbalnog izražavanje imaju značajnu ulogu u komunikaciji korisnika znakovnog jezika, jer uz njih jezik dobiva svoj potpuni izražaj, kompenzira se ono što se propušta govorom”, govori psiholog i analitičar Srđan Puhalo u kolumni za fokus.ba.
“Elem, država, znači Bosna i Hercegovina, već trinaest godina ima zakonsku regulativu koja predviđa otklanjanje administrativnih barijera za osobe sa oštećenjem sluha, ali u praksi je to “mrtvo slovo” na papiru.
Za trinaest godina koliko ovaj zakon postoji samo je jedna odredba provedena i ona se tiče formiranja Komisije za standardizaciju i populariziranje znakovnog jezika. Zadatak te komisije, koju je imenovalo Vijeće ministara BiH, je da sertifikuje tumače znakovnog jezika, ali komisija ni to ne radi.
Nisam se iznenadio, jer mnogi zakoni u ovoj našoj državi su odavno ne primjenjuju, ali mi je bilo interesantno čuti razlog zašto je ovaj neprimjenjiv?
Razlog je više nego bizaran, pravi bosanskohercegovački, nisu mogli da se dogovore o nazivu jezika, tj. da li će taj znakovni jezik biti standardizovan kao srpski, hrvatski i bosanski jezik.
Kao što znamo jezičke razlike u Bosni i Herceovini su „nepremostve“ u tolikoj mjeri da se u svakodnevnom životu i komunikaciji prosječan Srbin, Hrvat ili Bošnjak ne razumiju, a znakovne ih čine još većim.
Zamislite sada tumača znakovnog jezika u Bosni i Hercegovini koji na nekoj od televizija prevodi prilog o ribolovcima (kako se kaže na srpskom jeziku) ili ribičima (kako se kaže na hrvatskom) koji pecaju na suprotnim obalama rijeke Save.
Kako znakom prikazati razliku između ribolovca i ribiča, a ne udariti na etnički identitet Srbina, Hravata ili Bošnjaka sa oštećenim sluhom?
Mjeseci u godini takođe predstavljaju nepremostive razlike za znakovno komuniciranje.
Listopad je lako znakovno prikazati recimo kao opadanje lišća, ali da li isto tako prikazati oktobar? Naravno, nameće se sasvim opravdano pitanje šta ćemo sa ostalim mjesecima u godini?
Zamislite pogubnost korištenja hrvatskih znakova za mjesece među Srbima sa oštećenim sluhom i stepen razaranje njihovog nacionalnog identiteta?
Kao krajnja posledica dugotrajnoj izloženosti znaku oktobra moglo bi biti njihovo pokatoličavanje.
Jednake posljedice za Hrvate i Bošnjake imao bi znak za riječi pijaca, stomak, pritisak, sedmica, kovčeg, prut, makaze, vasiona, bure, Švajcarska, hljeb, pritisak, …
A tek kad se ubace turcizmi iz bosanskog, onda nastaje haos.
Osnovni cilj balkanskih nacionalizama je da zagorča život pripadnicima svoga naroda, a onda i svima ostalima i u tome postižu izvanredne rezultate. I tu se ne prave razlike između onih kojima je oštećen vid, sluh ili nešto treće i onih koji nemaju te probleme.
Nacionalizam nastoji da svima ošteti razum.
Zbog toga ni 70.000 osoba koje imaju oštećenje sluha u Bosni i Hercegovini nisu ništa bolji od drugih i zato moraju da ćute i trpe.
P.S.
– američki i fracuski znakovni jezici su toliko slični da gluhe i nagluhe osobe iz Amerike i Francuske uspješno komuniciraju između sebe
– američki i britanski znakovni jezik uopšte nisu slični između sebe”, piše Puhalo.
