Podlo je kada se namjerno neke stvari o identitetu krivo interpretiraju. Nijedna ideja koja traži da se čovjek odrekne sebe ne zavrjeđuje pažnju! Kome smeta bosanstvo ili bosanska nacionalna (državljanska) ideja?
Zašto se obmanjuje ljude, od strane etnopolitike, da će građanstvo potisnuti ili poništiti identitete Bošnjaka, Hrvata ili Srba, Albanaca, Jevreja i Roma? Zašto se šire takve obmane, piše Senadin Lavić, za Radiosarajevo.ba.
“Politička naracija o građanskom društvu i demokratskoj državi postala je predmet brojnih zlogukih interpretacija koje namjerno izvrću značenje i ideju građanskog života. Projicirana krivotvorenja pojma građanskog društva usmjerena su iz polja etnopolitike koja osjeća da građanski etatizam dovodi u pitanje mitove plemena.
Zato se planski dezinformira javnost da građansko društvo poništava bošnjaštvo, hrvatstvo, srpstvo, jevrejstvo i druge narodne forme.
Etnopolitika kontinuirano miješa etničko (narodno) i nacionalno (državljansko), kulturno i političko, ideološko i religijsko, racionalno i iracionalno, tradicionalno i moderno, da bi stvorila dojam neizbježnosti, nužnosti i univerzalnosti tog modela.
Licemjerno je svoditi ljudske zajednice na dvije atribucije – etničku i religijsku – i na njima oblikovati “politiku”! To suetnicizam i etnokratija koji dominiraju od 1990-ih.
Čuvari plemena
U bosanstvu i plediranju za bosanski nacionalni identitet ne radi se uopće o pokušaju da se promijeni identitet ljudi ili njihove etničko-religijske atribucije i uvjerenja.
Nadobudni čuvari plemena svjesni da filozofija individualizma, vladavine prava i građanskih prava i sloboda onemogućava “liderima” da manipuliraju kolektivima na način da od grupa ljudi prave svoje glupave sljedbenike i guraju ih u monstruozna neljudska djela.
Politička oligarhija etničkih grupa se, pritom, ponaša kao povlaštena grupa kojoj država i državni resursi služe za lično bogaćenje i ostvarivanje interesa uskog kruga sljedbenika.
U političkom diskursu bosanstva radi se o mijenjanju pogleda na svijet, o promjeni političkog svjetonazora, o drugačijem viđenju kulture, a ne o negiranju kulturne strukture identiteta pojedinca ili grupe.
Vladari su nametnuli “the clash of civilizations” i građani bi, pritom, trebali da se mrze i međusobno sukobljavaju zbog različitih kultura, jezika, vjerovanja, tradicija, povijesnih slika, naslijeđa, umjetničkih izraza ili filozofskih ideja…
Kapitalistički sonof a bitch se u tom nelogičnom clash-u vješto maskira i ostaje u sjeni neprimjetan i bez odgovornosti.
Propagandni mediji su počeli pričati o “islamskim teroristima” i širiti islamofobni diskurs, a uopće nisu ispitali pretpostavke te besmislene etikete za milione ljudi i destruktivnost svjetonazora neoliberalnog kapitalizma! Mediji su samo instrument moći.
U odgovornom političkom diskursu riječ je o promjeni pogleda na svijet, a ne o promjeni identiteta ili atributa svojstvenih jednom pojedincu ili kolektivu. Niko u bosanstvu ne smije vidjeti negaciju narodnog (etničkog) identiteta bilo kojeg građanina.
Ali, trebao bi vidjeti poziv na zajednički imenitelj bez kojeg se ne može napredovati i razvijati državni poredak. Bošnjak, Hrvat, Srbin, Crnogorac, Albanac, Slovenac, Slovak ili Čeh u Bosni neće izgubiti svoj etnički, religijski, tradicionalni, moralni ili neki drugi identitet time što će sebe posmatrati, doživljavati i razumijevati kao građanina i državljanina države BiH. To se ne može desiti!
U potrazi za bosanskom politikom
U Bosni bošnjačka, hrvatska ili srpska politika može i treba da bude bosanska politika. Valjda je to jasno svakome ko se ozbiljno odnosi prema političkom djelovanju.
To znači da se političko djelovanje zasniva na interesima građana, svih ljudi koji žive u Bosni, državljana, pojedinaca koji vlastitu slobodu smatraju vrhovnom vrijednošću povezanu s vladavinom prava.
Dominacija etnopolitike ili etničko-religijskog modela u političkom djelovanju vodi u potiskivanje i negiranje Bosne te nametanje “Bošnjakistana”, “Serbistana” ili “Kroatistana”, to jeste etničkih geta “suživota” (života jednih pored drugih, bez komunikacije, dodira, saradnje).
Iz getoiziranih autokratija iseljavaju mladi ljudi, a iza njih ostaje “dom penzionera” bez budućnosti.
Opskurni antibosanski diskurs prestravljuje građane lažnim tvrdnjama o identitetu. Bosanstvo će navodno onemogućiti narodu ili narodima da budu slobodni u svome identitetu.
To je čista podvala i obmanjivanje javnosti koja je već tri decenije zatočena u mitu o “dogovoru naroda” i strahu od Drugoga!
Bosanstvo nije ni u kakvom konfliktu s narodnim identitetima
Ali, treba podsjetiti da bosanstvo nije etnička niti kulturološko-psihološka kategorija, da se ne treba svoditi na etnopolitički konceptualni okvir.
Radi se o državljanskom identitetu ili o bosanskoj državljanskoj svijesti koja polazi od Bosne kao primarne vrijednosti političkog djelovanja i slijedi njezin pravno-politički kontinuitet.
Bosanstvo nije ni u kakvom konfliktu s narodnim identitetima (bošnjačkim, hrvatskim ili srpskim, romskim i jevrejskim) i ničim ih ne ograničava kao kulturno-povijesne forme oblikujućih društvenih (etničkih) identiteta.
Radi se o tome da neko skriva od građana da su narodni identiteti situirani u okviru bosanskohercegovačke države (bosanske nacije), da su njezini sastojci, a da se nacija ne može i ne treba svoditi na etnicitet.
Ako se nacija svodi na etničku atribuciju onda se radi o nekoj “etničkoj teritoriji” koja negira državnu teritoriju i potkopava je.
“Bošnjačka nacija” u Bosni priziva “Bošnjakistan” ili neku imaginarnu “teritoriju za muslimane”. Nepriznavanje i negiranje bosanskohercegovačke (bosanske)nacije je, ustvari, nepriznavanje države Bosne i Hercegovine!
Stalno se iskrivljuje misao da je građansko društvo neprihvatljivo za srpski i hrvatski narod u Bosni i da princip “jedan čovjek – jedan glas” ugrožava te narode.
To naravno nije tačno! U tome je očigledna iracionalna histerija dojučerašnje hegemonije koja je dovedena u pitanje!
Dosta je!
“Ugroženost” srpstva i hrvatstva u Bosni je moguća samo ako zahtjev bosanstva da se poštuje Bosna shvatimo kao suprotstavljanje velikodržavnom hegemonizmu Srbije i Hrvatske. Ideja srpstva i hrvatstva u Bosni mora, prije svega, poći od priznavanja i uvažavanja države Bosne!
To znači da Srbija i Hrvatska ne mogu imati svoju kontrolu vlasti i suvereniteta države u dijelovima Bosne gdje žive bosanski Srbi ili Hrvati.
Nije Bosna pustopoljina za velike nacijske pustolovine! Ne mogu bosanski narodi služiti kao petokolonaška legija u nezavisnoj državi.
To onda krene po zlu i napravi veliki problem. Srbija i Hrvatska moraju prestati zloupotrebljavati bosanske Hrvate i bosanske Srbe za svoje velikodržavne interese, to jeste prestati koristiti cijele narodekao topovsko meso velike Srbije i velike Hrvatske.
A sve preko leđa Bosne!
Na kraju, valja podsjetiti na povijesno-političko uzdizanje Bosne i sasvim izvjesnu činjenicu da se ne može zaustaviti proces u kojem se Bosna određuje iz sebe i svoje povijesne strukture.
Odveć dugo traje definiranja Bosne izvana, iz hegemonijskih “načertanija” i “povijesnih prava” Beograda i Zagreba kojima su od bosanskog čovjeka pravili dijasporu. Ta epoha je prošla!”, napisao je Lavić.
