Priču koja slijedi sarajevski glumac Milan Pavlović ispričao je u jednoj televizijskoj emisiji zabavnog kraktera, negdje u proljeće 2006.
Milan odgovara na pitanje kako žive sarajevski glumci, imaju li novca:
– Evo sad ću vam ispričati kako živimo. Mi smo vam zadnja sirotinja, kao i većina ljudi u ovom gradu. Jednog dana sastali se nas trojica kolega.
Hoćemo da popijemo koju pivu.
Saberemo sve para što smo imali i potpuno izgubimo vjeru u život: deset i po maraka. S tim novcem ne isplati se ići u kafanu, ne znam bismo li mogli i tri pive naručiti.
Nego u granapu kupimo sedam onih zidarskih, to su sarajevske pive punjene u flaše od pola litre, klipače ih zovemo, i sjednemo na stepenište ispred Narodnog pozorišta.
Tu smo sjedili jedno sahatak, ne više, taman koliko je nama trojici moglo potrajati tih sedam piva. Šta ćemo i gdje ćemo sad?
Onako kokuzni nismo imali veliki zbor, jedino nam je preostalo da odemo na Akademiju. Tamo u podrumu ima odličan bife gdje nam daju da pijemo na teku.
U teku upisuju dug, pa ga mi onda platimo kad imamo novca. Ali tako ne možeš piti neograničeno, samo dva piva. I to je jedno sat vremena.
Tada neko u novinama pročita da je u Narodnom pozorištu premijera opere. Mi znamo da je poslije svake premijere koktel, sačekamo da opera završi i pravo u teatar.
Tamo se izmiješasmo s uglednim gostima. Stolovi se prelamaju od hrane, kelneri kao leptirići zuje između gostiju noseći na tacnama piće.
I sve to besplatno. Za nas trojicu raj.
A ujutro, u novinama, u rubrici jet set slika nas trojice, a ispod fotke piše: „I poznati glumci prisustvovali su premijeri“. I eto, mi smo sad jet set. Strašno…