Državni delegat u Klubu Hrvata Zlatko Miletić govorio je za Buku o HDZ-ovom prijedlogu Izbornog zakona i drugim temama.
Imamo situaciju da 25 posto stanovnika živi na ivici siromaštva i ima mjesečna primanja manja od 235 KM, imamo 50 posto zaposlenih koji rade za plaću od 650 KM i manju. Njih ne interesuje ni narod, ni građani, ni država, ni institucije, njih zanima samo ko će kakve pare uzeti, ističe Miletić
Nakon što je jučer podnio krivičnu prijavu Tužilaštvu BiH zbog neosiguravanja novca za izbore, državni delegat u Klubu Hrvata Zlatko Miletić govorio je za Buku o HDZ-ovom prijedlogu Izbornog zakona, odnosima sa Hrvatskom, (ne)radu Vijeća ministara i parlamentaraca, te o dojavama o postavljenim bombama.
Gospodine Miletiću, jučer ste podnijeli krivičnu prijavu Tužilaštvu BiH, jer institucije nisu ispoštovale zakonski rok koji se tiče obezbjeđivanja novca za izbore. Protiv koga je tužba i šta očekujete?
– Ja sam u prijavi naveo da se odnosi na NN počinioce. Nisu navedena imena osoba koje su počinile kazneno djelo iz člana 150. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Naime, taj član precizira da svaka radnja kojom se onemogućava provođenje izbornog procesa predstavlja kazneno djelo.
To je u smislu trenutnog stanja u Bosni i Hercegovini i postoje obilježja da je počinjeno kazneno djelo s aspekta da nije osiguran novac od nadležnih institucija, a ovdje se prvenstveno misli na Vijeće ministara i ministarstvo finansija BiH, a ko je kriv, da ne bi ja utvrđivao, Tužiteljstvo BiH za to prima novac, pa se nadam da će to utvrditi.
Da bi građanstvu bilo jasno o čemu se radi, nakon donošenja odluke o raspisivanju izbora 4. maja ove godine, nadležne institucije su imale rok od 15 dana da osiguraju novac i on je istekao 19. maja. U budžetu institucija BiH po drugom osnovu je ostalo neupotrebljenih 34 miliona KM.
Imajući u vidu činjenicu da je Centralna izborna komisija potraživala 12.5 miliona, da je postojalo političke volje, Vijeće ministara je moglo donijeti odluku o preraspoređivanju sredstava i doznačavanju CIK-u.
Vijeće ministara BiH kasni sedam mjeseci
Pošto to nije urađeno, te da imamo situaciju da s donošenjem budžeta Vijeće ministara kasni sedam mjeseci, to dovoljno govori koliko su svi oni koji se bave budžetom neodgovorni.
Ujedno, da napomenem da oni nisu doniejli budžet ni za 2021. godinu i da s njim kasne 19 mjeseci, što očigledno govori o kakvoj vrsti neodgovornosti i nesavjesnog rada u službi se radi.
Nedostvljanjem novca CIK-u na taj način, i onemogućavanjem građana da se na vrijeme izvrše demokratski izbori u BiH, nije samo prekršena ta odluka, već je prekršen Izborni zakon BiH, Opći okvirni sporazum za mir u BiH – Anex 3. koji govori o izbornom sistemu, i prekršene su odredbe Ustava BiH, koje govore o ljudskim pravima. To je suština.
Ustavni sud BiH je prije nekoliko dana donio odluku da HDZ-ov prijedlog izmjena Izbornog zakona ne ugrožava vitalni nacionalni interes Bošnjaka. No, ugrožava li on vitalni interes Hrvata?
– Meni je iskreno žao što taj prijedlog, kada su u pitanju Hrvati, na pojedinim područjima BiH ne tretira hrvatsko stanovništvo na isti način. Da bi građani hrvatske nacionalnosti shvatili o čemu se radi, pokušat ću najkraće objasniti.
Kantoni gdje su Hrvati manjina u Federaciji, prije svega mislim na Sarajevski, Tuzlanski i Unsko-sanski, na tom području živi oko 46.000 Hrvata.
Ako uzmete ovaj prijedlog HDZ-a ili HNS-a, on govori da su mjesta u federalnom Domu naroda raspoređena na način da su dva mjesta za dva izaslanika u ssmilu delegiranja dobili Posavski kanton, ili recimo Zeničko-dobojski kanton koji imaju manji broj hrvatskog stanovništva od ovog broja o kojem govorim. To samo po sebi govori da taj način izračunavanja nije dobar.
Mi moramo naći mehanizam da se glas ljudi koji žive u manjini u određenim područjima čuje više i da budu glasniji i to se ne odnosi samo na Hrvate, već na sve narode koji žive u manjini. O ostalim građanima, koje taj, uvjetno rečeno prijedlog, uopšte ne tretira, niti implementira odluke Evropskog suda za ljudska prava, da i ne govorim. O statusu Hrvata u Republici Srpskoj nije rečena niti jedna riječ.
Imajući u vidu da u Skupštini Republike Srpske moraju biti izabrana najmanje četiri predstavnika iz reda svakog konstitutivnog naroda, ako ništa, ovi dušebrižnici za hrvatski mogli su makar predložiti da se taj broj udvostruči pa da ne bude četiri, već najmanje osam predstavnika Hrvata i osam predstavnika Bošnjaka i ljudi iz reda ostalih.
Tako da se meni taj prijedlog uopšte ne sviđa i ne odražava stvarni način na koji se može zaštititi hrvatski narod u BiH, a da ga treba zaštiti u pojedinim područjima, to je sasvim jasno, ali ne na ovaj način kako to oni čine.
Prethodnih mjeseci smo bili izloženi konstantnim ispadima iz susjedne Hrvatske, u kojima su prednjačili predsjednik Milanović i ministar Grlić Radman, vidite li vi način na koji bi se stabilizovali odnosi ove dvije zemlje?
– U tom neprimjerenom ponašanju od zvaničnika Republike Hrvatske, ja moram reći da sam neprijatno iznenađen, pogotovo nekim stavovima predsjednika Republike Hrvatske koji zaista pretjeruje u nekim ocjenama, od kojih se neke mogu okvalificirati i kao vrijeđanje.
Ja mislim da tim pristupom nećemo relaksirati odnose između Bosne i Hercegovine i Hrvatske na bilo koji način. U određenoj mjeri, relaksiraniji je odnos gospodina Plenkovića u odnosu na zbivanja u Hrvatskoj, ali uglavnom, suština problema što oni svojim javnim istupima ne pomažu hrvatski narod.
Oni jednostavno svojom politikom promoviraju HDZ BiH što je potpuno pogrešan pristup.
O Hrvatima u Posavini, o Hrvatima koji žive u Republici Srpskoj, o Hrvatima u ovim kantonima gdje su manjina zaista niko ne vodi računa. Imam osjećaj da je njima interes da vode računa samo o ovim Hrvatima koji su od Ivan Sedla prema Neumu što je pogrešno.
Mislim da i zvaničnici iz Bosne i Hercegovine ponekad pretjeruju u različitim ocjenama i mislim da i jedni i drugi griješe. U tim odnosima mi moramo doći do institucionalnog nivoa.
Moramo prvo relaksirati odnose naših zvaničnika, u ovom slučaju članova Predsjedništva BiH i predsjednika Republike Hrvatske. Moramo, a to smo radili prije 10-ak godina, održavati zajedničke sjednice Vijeća ministara i Vlade RH.
Razgovarati o Trgovskoj gori, Buškom jezeru…
Mi se moramo baviti problemima građana u ove dvije zemlje. Mi smo pitanje Pelješkog mosta mogli otvoriti na potpuno drugačiji način, da niko ne brani Hrvatskoj da ostvari to pravo, ali da se to radi na način kroz razvijanje dobrosusjedskih odnosa.
Mi moramo razgovarati i o Trgovskoj gori, o posljedicama odlaganja nuklearnog otpada, moramo razgovarati o imovini BiH koja se nalazi u Hrvatskoj, a koja je vrijedna nekoliko desetina milijardi.
Mi moramo govoriti o potencijalu i korištenju Buškog jezera, koje Hrvatska ne plaća, ne političkom Sarajevu, nek plati Kantonu 10, gdje živi hrvatski narod, na naćin i po tržišnoj vrijednosti koja vlada u zemljama EU. I mnogim drugim pitanjima o kojima se treba razgovarati kad-tad, a o potpisivanju sporazuma o granici s Republikom Hrvatskom da ne govorim.
To je pitanja koje od Daytona visi u zraku i ne postoji volja ni s jedne strane da se taj proces završi što se sve u konačnici odražava na loše odnose između dvije zemlje. Međutim, i u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini mi moramo pronaći osobe koje će relaksirati te odnose, a ko su te osobe, pravo da vam kažem, ja ih ne vidim.
Kako biste ocijenili rad Vijeća ministara BiH u ovom mandatu?
– Na posljednjoj sjednici oba doma tražio sam da gospodin Zoran Tegeltija, kao predsjedavajući, podnese ostavku, jer taj čovjek, a Boga mi ni polovina ministara ne zaslužuju da vode mjesnu zajednicu a kamo li državu Bosnu i Hercegovinu.
Zašto to govorim? Ako uzmete dešavanja u posljednje tri godine i krizu koju smo imali u BiH i koja još traje, počev od pandemije i ekonomske krize u kojoj smo godinama, do borbe protiv siromaštva i nerada državnih institucija, uključujući i Vijeće ministara, pa do toga da čak nemamo budžeta dvije godine, ne postoji nijedan izvršni organ u bilo kojoj evropskoj državi da u takvoj situaciji bi nastavio raditi.
To samo ima kod nas. A da ne govorim o tome da su pojedini od njih, godinama prije nego što su došli tu, učestvovali u izvršenju raznih krivičnih djela. Da kod nas institucije za provođenje zakona rade svoj posao onako kako im je zakon propisao, njih pola ne bi moglo sjediti na tim mjestima.
Da ne govorim o njihovoj bahatosti, o potrošnji novca kojeg građani BiH teško zarađuju, da ne govorim o njihovim plaćama, automobilima. O tome da imamo dva ministra koji su godišnje na reprezentaciju trošili po 40 i 60 hiljada maraka.
Zaključit ću s tim da za tri godine nisu uspjeli tri zakona donijeti, a to su zakon o VSTV-u, zakon o sprečavanju sukoba interesa i zakon o javnim nabavkama, a koji su uslov da dobijemo kandidatski status. Oni su katastrofa i oni su trebali davno otići.
U Domu naroda PSBiH nisu prošli zakoni koji su dio 14 prioriteta EK-a, ali nisu prošle ni neke inicijative koje se tiču ekonomske situacije u zemlji, poput akciza na gorivo. Jesu li građani u ovom mandatu vidjeli ikakve koristi od gornjeg doma Parlamenta BiH?
– Nažalost, nikakve. Vi ste potpuno upravu u svemu što ste rekli. Mnogi od njih se busaju u prsa da su evropejci, čak smo donijeli i zahtjev, što je smiješno, na početku jedne od sjednica za mi zahtjevamo kandidatski status EU.
Na istoj toj sjednici odbijemo sve te evropske zakone koji su usaglašavani zadnje dvije-tri godine. To dovoljno govori o našem licemjerstvu. Ja sam sve više ubijeđen da lideri velikih političkih partija uopšte nemaju želju da mi uđemo u Evropsku uniju.
Zašto? Zato što, zbog njihove kriminalne prošlosti, ukoliko se i desi da mi ubrzamo taj put, i dođemo do ostvarivanja poglavlja 23. i 24., koji se odnose na uspostavu pravde u BiH, sužava se njihov prostor za kriminalnu aktivnost.
Ujedno, približavanje EU govori o tome da će oni kad-tad završiti u zatvoru. Građanima moraju shvatiti da to nije njihov interes. Kada je u pitanju ekonomija, vi ste pomenuli samo dva zakona, izmjene i dopune zakona o trošarinama i izmjene i dopune zakona o PDV-u. Mi smo jedina država u Evropi koja za svoje građane ništa nije napravila u tom kontekstu.
Trošarine ili akcize smo mogli ukinuli, jer svakako ova gospoda puteve i ne gradi, oni taj novac upotrebljavaju za krpljenje budžetskih rupa, a ne na izgradnju puteva.
Mi imamo situaciju da 25 posto stanovnika živi na ivici siromaštva i ima mjesečna primanja manja od 235 KM, imamo 50 posto zaposlenih koji rade za plaću od 650 KM i manju. Mene zabrinjava odsustvo bilo kakve empatije.
Njih ne interesuje ni narod ni građani, ni država ni institucije, njih zanima samo ko će kakve pare uzeti. Oni i njihova elita, koje ja zovem etnonacionalnim kartelima.
Onda je utopijski očekivati da u ovom mandatu dobije podršku inicijativa da se za nedolazak na posao u Parlament ne dobije plata?
– Ako aludirate na ovu inicijatvu za koju smo čuli prethodnih dana, ja se djelimično slažem s njom. Ja sam jedan od rijetkih koji dođe u zgradu Parlamenta. Ovdje nema živog roba.
Niko ovdje ne dolazi. Nije to problem samo što su srpski zastupnici i delegati blokirali, svi delegati koriste tu situaciju. Podjednako ne dolaze ni Bošnjaci, ni Hrvati, a ni ostali.
Ja sam za to da, kao u svakom privatnom preduzeću, napravite automat na koji će se ukucati kada ste došli i jeste li došli. Ovdje prvenstveno govorim za one koji su se izjasnili da taj posao obnašaju profesionalno. Za platu koju oni primaju, a ona je oko 4.500 KM, a ukupna primanja idu i do 8.000 KM, mislim da je stvarno poražavajuće da ljudi svoje radne obaveze ignorišu na taj način.
Dopustivo je naravno, jer ljudi dolaze iz različitih dijelova BiH, da se jedan ili dva dana predvidi za njihov rad u lokalnim sredinama iz kojih dolaze, ali, da u sedam mjeseci se ne pojavite nijedan dan, to je bespredmetno.
To predstavlja krivično djelo nesavjesnog rada u službi i zloupotrebe službenog položaja.
Međutim, i kada bi se desilo da ih neko prijavi u tom smislu, ne bi ispaštali zastupnici i delegati, već bi ispaštali državni službenici i namještenici koje oni natjeraju da im potpišu liste da su radili puno radno vrijeme, jer ako to ne urade državni službenici, onda se oni njima svete i istjeraju ih s posla. To je začarani krug iz kojeg mi, zasad, ne možemo izaći.
Tu inicijativu treba pooštriti i donijeti da se ostvari njihovo radno prisustvo u punom smislu riječi, ako ne u ovom mandatu, onda u nekom narednom.
Ja se nadam da će u narednom periodu biti neki novi saziv i jednog i drugog doma i da će se pojaviti neke druge političke snage u BiH koje će imati više razumijevanja i odgovornosti kako i na koji način regulisati rad članova i jednog i drugog doma.
Za kraj ovog razgovora, volio bih da mi se osvrnete i na dojave o podmetnutim eksplozivima, a koje su se danas nastavile u školama, ovaj put u RS-u…
– Možda imam iz policijskog iskustva više znanja nego ostali građani Bosne i Hercegovine, međutim, građani moraju znati da je to vrlo kompleksno pitanje. Zašto?
Saradnja s EUROPOL-om i INTERPOL-om
Ta najnovija vrsta cyber kriminala, ili neka vrsta hibridnog rata, ona je popularizovana zadnjih 30-ak dana. Mi smo prije svih ovih dešavanja u BiH imali priliku da slične stvari vidimo u Republici Srbiji.
Ja koliko znam, dosad su identifikovane dvije IP adrese s kojih se šalju te prijeteće poruke, ovdje mislim na Republiku Srbiju. Jedna je lokalizovana kao adresa Ruske Federacije, a druga u Švicarskoj. To ne znači da je ta osoba koja šalje te poruke, poslala ih teritorijalno s tog mjesta.
Potoje tehničke, informatičke mogućnosti da ta osoba uđe u neku državu, a da iz neke druge države taj syber napad uradi, ustvari, posredno. Kada je u pitanju BiH, mi nemamo dovoljno izgrađen sistem, pogotovo kada su u pitanju nove tehnologije, iako ja znam da postoje dobro obučeni službenici u Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH (OSA) i koji uspješno rade, ali mislim da ih je mali broj.
Znam da u Federalnoj Upravi policije ima nekoliko službenika koji se bave tim vidom kriminala i da to rade vrlo uspješno. Također u MUP-u Republike Srpske ima jedan odjel koji se bavi tim vidom kriminala, ali po meni, sve te snage i sredstva koja imamo su nedovoljni za suprotstavljanje takvom obliku kriminala.
Mi ovdje moramo uz pomoć partnerskih obavještajnih službi sa kojim imamo sporazume, tražiti njihovu pomoć.
Tražiti pomoć od EUROPOL-a, od INTERPOL-a i drugih organizacija koje nam mogu pomoći da nađemo počinioce takve vrste kaznenih djela i da ih eventualno, kod nas ili u zemljama iz kojih to rade, privedemo licu pravde i da se sankcionišu za to.
Ovo stanje se može teško odraziti i iskreno vjerujem da će se u ovaj problem, bez obzira gdje se to dešava, uključiti državno Tužiteljstvo i Sud BiH, s obzirom da je ta vrsta djela krivično djelo terorizma koje je u njihovoj nadležnosti.
