Željko Komšić, član Predsjedništva BiH u intervjuu za lupiga.com istakao je da je vjerovatno ključ predstojećih izbora u Bosni i Hercegovini: o njegovu rezultatu možda ovisi put kojim će zemlja ubuduće krenuti.
Bliži se, naime, kraju njegov treći mandat na položaju člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, a većina hrvatskih parlamentarnih stranaka u BiH i službena politika u Zagrebu i dalje s njim odbijaju komunicirati, jer tvrde da nijedan mandat nije osvojio glasovima Hrvata, nego Bošnjaka i građanski orijentiranih birača, što smatraju protivnim Daytonskom sporazumu.
Taj demonstrativni hrvatski bojkot Komšića traje cijeli njegov treći mandat, još od 2018., a proteklih je tjedana internacionaliziran do bizarnih razmjera, nakon što je hrvatski predsjednik Zoran Milanović zaprijetio vetom na ulazak Švedske i Finske u NATO, ako se u BiH ne promijeni Izborni zakon, kako izbore u Federaciji BiH ne bi mogli pobjeđivati političari poput Komšića, za koje ne glasaju birači iz njihova naroda.
Željko Komšić posve je neobična osoba za uvriježenu nacionalnu podjelu u BiH i u bivšoj Jugoslaviji: 58-godišnji sarajevski Hrvat veteran je Armije BiH, koji je za podvige u obrani Sarajeva odlikovan najvišim vojnim odlikovanjem, Zlatnim ljiljanom.
Kao političar Socijaldemokratske partije BiH, 2006. osvojio je prvi mandat za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, da četiri godine kasnije ponovi taj uspjeh.
Nezadovoljan politikom SDP-a BiH, 2013. osnovao je Demokratsku frontu (DF), stranku koja je uspjela osvojiti stanoviti utjecaj u politici susjedne zemlje, a Komšić se, nakon što je 2014. kandidat DF-a na izborima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH Anto Popović završio na četvrtom mjestu, 2018. godine opet kandidirao – i glatko pobijedio.
Nakon što je prije nekog vremena najavio novu kandidaturu za isto mjesto, postalo je jasno da će se predizborna kampanja, barem s hrvatske strane, negativno koncentrirati na njega, pa u sljedeća četiri mjeseca možemo očekivati, u najmanju ruku, žestok okršaj dva politička koncepta: etničkog, oličenog u HDZ-u BiH i politici Zagreba, te građanskog, koji zastupa Željko Komšić. Uoči početka te borbe, Željko Komšić rado je pristao odgovoriti na pitanja Lupige.
Kako komentirate mišljenja, u Hrvatskoj česta, da se niste trebali kandidirati za člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda, jer vas u proteklim mandatima većinski nisu birali Hrvati?
– Sve kada bih uvažavao takva mišljenja, na to ne bih mogao pristati. Znate zašto? Ako bih pristao, time bih napravio presedan i legitimizirao to da neko iz susjedne države ima pravo odlučivati bilo kome u državi Bosni i Hercegovini ima li pravo na kandidaturu.
Nema potrebe da bilo koji građanin Bosne i Hercegovine od bilo koga van Bosne i Hercegovine, treba da dobije zeleno svjetlo kako bi ostvario svoje građansko pravo da bira i bude izabran. Dakle, govorimo o abecedi demokratije.
Biste li se vi, da se kandidirate za člana Predsjedništva BiH iz redova bošnjačkog naroda, uopće mogli kandidirati za Predsjedništvo BiH? Može li se Srbin ili Bošnjak kandidirati za člana Predsjedništva iz redova hrvatskog naroda, ili obrnuto?
– Odgovorit ću vam pozivajući se na Ustav BiH. Dakle, tri člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine biraju se iz dva entiteta i Distrikta Brčko. Iz Federacije BiH biraju se Bošnjak i Hrvat a iz Republike Srpske, Srbin. Po važećem Ustavu BiH, neko ko se izjašnjava kao Srbin ili Bošnjak ne može se kandidirati kao član Predsjedništva BiH iz hrvatskog naroda.
Ja se u krajnjoj liniji zalažem za to da Bosna i Hercegovina ima jednog predsjednika, koji se bira sa cijele teritorije Bosne i Hercegovine, direktno, ili indirektno, kroz izbor u Parlamentu Bosne i Hercegovine.
Činjenica je da vam Hrvatska i mnogi Hrvati u BiH, o HDZ-u BiH da i ne govorim, ne priznaju vaše zasluge: branitelj ste Sarajeva na prvoj crti, ranjen, odlikovan Zlatnim ljiljanom. Kako vi sebi osobno objašnjavate neuspjeh da stvorite politički most prema hrvatskim političkim strankama u Federaciji BiH, pa čak, nažalost, i prema mnogim Hrvatima?
– Svako onaj ko je Hrvat u Bosni i Hercegovini a ne provodi i zastupa politiku HDZ-a, od iste organizacije u startu je proglašen izdajnikom Hrvata i demoniziran. Možda sam najeklatantniji primjer toga, ali svakako nisam jedini, i to je tako još od devedesetih godina.
Nigdje se taj staljinistički metod izopćavanja nije snažnije zadržao nego kod HDZ-a i miljea kojeg kontrolišu. U periodu 2014. – 2018. nisam bio član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, pa su tad demonizirali neke druge Hrvate u strahu da im ne ugroze poziciju.
HDZ BiH je partiju poistovjetio sa narodom. Ko nije HDZ narodni je izdajnik. Često sam puta slušao kako tobože samo moje postojanje sprječava mogućnost pluralizacije Hrvata.
Na stranu sad to što mislim da je etnička pluralizacija isto kao i etnička homogenizacija jer i dalje ostaje etnička, dakle omeđena u okviru jedne društvene grupe, na stranu to, sva ta postavka je notorna glupost. Naime, dok postoji strahovlada HDZ-a, i njihovo vještičarenje, neće biti nikakve pluralizacije.
To je isto kao da govorite o pluralizaciji i demokratizaciji DDR-a. HDZ-u se moraju uzeti vlast i poluge moći kako bi se otvorio prostor za drugačiju politiku i drugačije mišljenje. Niko se dobrovoljno ne odriče političke moći, pa neće ni HDZ se dobrovoljno odreći političke moći i kontrole nad ljudima.
Uostalom, radi se o jednoj interesnoj skupini koja je možda najviše ojadila Hrvate, pokrala i uništila sve što se moglo pokrasti i uništiti i to će vam isto off the record reći većina Hrvata u Bosni i Hercegovini. A što se tiče “mostova prema Hrvatima”, imam ih bezbroj i svaki dan se “njima krećem”. Jer Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu isto što i HDZ. Mostova nemam prema HDZ-u! I to, interesantno je, njihovom voljom, a ne mojom!
Kada ste 2006. izabrani prvi put, imali ste mnoge simpatije i u Hrvatskoj, i u BiH. Danas, 16 godina kasnije, vlasti u Hrvatskoj odbijaju s vama službeno komunicirati, dok su vas općine u BiH s HDZ-ovom većinom proglasile nepoželjnim. Vidite li i svoju odgovornost u takvom neželjenom razvoju događaja? Koje Hrvate, prema vašem mišljenju, trenutno zastupate kao član Predsjedništva iz redova hrvatskog naroda?
– Ja sam isti kao i 2006. Istina, stariji i imam koji kilogram više nego 2006. Ništa se drugo nije promijenilo, pogotovo u mojim političkim idejama. S druge strane, činjenica je da se dosta toga promijenilo u političkoj atmosferi Hrvatske, ne samo prema meni, nego i prema Bosni i Hercegovini. Dalje, po Ustavu Bosne i Hercegovine članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine predstavljaju sve građane i narode Bosne i Hercegovine. Prema tome, stvar je tu jasna.
Ako me pitate da li zastupam politiku takozvanog HNS-a i HDZ-a, naravno da takvu politiku ne zastupam jer ona nije u interesu Bosne i Hercegovine, a niti je u interesu Hrvata u Bosni i Hercegovini, nego u interesu Beograda i Rusije, i nije nikakva tajna kada pogledate ko je na čelu te politike, nije nikakva tajna čiji je to đak i poslušnik.
Na kraju krajeva njegov “mentor”, iako Hrvat iz Zapadne Hercegovine, i dan danas, čekajući da đavo dođe po njega, živi u Beogradu kao ugledni “udbaš” dokazan u radu sa “hrvatskom neprijateljskom imigracijom” iz doba SFRJ.
Gospodin “europejac” koji je trenutno na čelu te i takve politike u BiH, bio je i ostao beogradski i to zna svaki pošten Hrvat u Bosni i Hercegovini, kao što zna da javni govor o tome, ukoliko živite u njegovom toru, završava prijetnjom ili vozanjem u gepeku, što su stare udbaške metode, i maniri ljudi s kojima je i dan danas u vezi.
Ja takvu politiku ne zastupam. Rekao bih da mi je bliža ona politika bosanskih Hrvata koja se zajedno sa Bošnjacima, građanski orijentiranim Srbima i drugim građanima borila protiv velikosrpske agresije. Ona politika koja se borila za opstanak i suverenitet Bosne i Hercegovine, ali i Hrvatske.
Ne mislim se nikome izvinjavati što se prije trideset godina nisam odlučio boriti za Boban – Karadžićeve ciljeve, u interesu Beograda, kao što je to tada radila i danas radi vrhuška HDZ-a.
Koju svoju konkretnu političku inicijativu, odnosno politički potez u prethodnom razdoblju, smatrate najkorisnijim za Hrvate u BiH?
– Jedno vrijeme ostao sam skoro jedini visokopozicionirani političar, ili bar jedan od rijetkih koji je to smio reći, etnički Hrvat u BiH, koji nije proruski orijentiran, a dobro se sjećate svih onih HDZ-ovih i Čovićevih izljeva ljubavi prema Rusiji i branjenja Rusije koje je bilo gorljivije čak i od Dodikovog, i to u trenutku ruske agresije na Ukrajinu.
Sve što radim, naročito u posljednjih nekoliko godina je suprotno od toga, i orijentisano ka NATO-u koji je u strateškom interesu svih građana Bosne i Hercegovine, pa tako i Hrvata u Bosni i Hercegovini. Koliko znam, Plenković i Vlada Hrvatske su se po Briselu morali crveniti zbog stavova tih “velikih i pravih Hrvata”. Mojih stavova se ne bi morali crveniti.
Jeste li pokušali nešto poduzeti, i što se uopće može poduzeti, kako bi se zaustavio trend odlaska Hrvata iz Bosne, napose onih iz centralnog dijela zemlje?
– Postoji jedan značajan broj mlađih ljudi koji je otišao iz Bosne i Hercegovine prema zemljama Zapada, prije svega zbog boljih radnih uslova. Odlaze ljudi iz Hrvatske isto, iz Srbije, Bugarske, sa cijelog Zapadnog Balkana, nije to specifičnost Bosne i Hercegovine.
Ali, nisu svi ti ljudi trajno izgubljeni jer se danas mnogo brže komunicira i transportuju kako materijalna dobra tako i ljudi. Istina, trend odlazaka mlađeg hrvatskog stanovništva je nešto izraženiji jer naprosto, za razliku od bošnjačke, srpske i druge populacije, hrvatska putovnica nudi lakši odlazak u zemlje u EU.
Taj trend će biti zaustavljen ili značajno umanjen time što će u jednom trenutku početi nedostajati radne snage u Bosni i Hercegovini. Istini za volju, već postoje takvi slučajevi. Mladi su s pravom nezadovoljni, jer nije dovoljno da ne budete gladni, želite bolje i više, što je prirodno, a mladi zaslužuju bolje.
Međutim, pitanje odlazaka iz Bosne i Hercegovine je dosta šire pitanje. Ono se čak nekad i vještački predimenzionira. Nemojte zaboraviti da postoje i oni kojima je u interesu da pokupe našu mlađu i obrazovanu radnu snagu, da je dobiju potpuno besplatno, jer trenutno mogu ponuditi bolje uslove rada.
Ne isključujem mogućnost ni postojanja jedne kampanje iseljavanja sa ciljem da ekonomski moćne zemlje EU dobiju već izrađene kadrove i radnu snagu.
Jedan novinar u Bosni i Hercegovini je sabirao medijska izvješća o broju odlazaka iz zemlje i došao do zaključka da u Bosni i Hercegovini trenutno živi nekoliko hiljada stanovnika ispod nule. Faktički uopće ne postojimo, ako je vjerovati svemu što se o tim odlascima govori i piše.
Kakvu šansu za građansku državu vidite u zemlji u kojoj nacionalizmi ne jenjavaju već trideset godina?
– To je proces. Ne može se ostvariti preko noći. Međutim, ideja je i sada veoma jaka. Veliki broj građana Bosne i Hercegovine je za građansku državu. Vidite, i pored tog nacionalizma, ova zdrava ideja pokazuje svoju žilavost. Nije nestala ni u najtežim vremenima, u periodu vojne agresije na Bosnu i Hercegovinu, pa neće nestati ni u ovom dobu kada se protiv Bosne i Hercegovine vodi političko – diplomatska agresija.
Obzirom na posljednji presjek stanja, rekao bih da smo puno žilaviji nego što to protivnici građanske Bosne i Hercegovine misle.
Građani Bosne i Hercegovine, a naročito ljudi koji je vole, a takvih ima mnogo, nimalo nisu raspoloženi za neke trule kompromise na štetu države. Postoji jedan zdrav strah političara od građana, i taj strah nije loš. Uzalud je nekom i podrška stranaca, uzalud svi ti satleri, izdati se ne smije.
Znate, može neko imati vile i kule, i svu udobnost življenja koja je tako tipična našim političarima, ali staje knedla u grlu kada treba pristati na nešto što bi možda moglo ići na štetu države. Sviđa mi se ta građanska opreznost, njen sam veliki prijatelj. To mi govori da za građansku Bosnu i Hercegovinu ima nade.
Mislite li da bošnjački nacionalizam postaje problem koji dodatno opterećuje Bosnu i Hercegovinu, odnosno, u kojoj mjeri je on prisutan u službenoj politici bošnjačke komponente u Federaciji BiH? Je li on manja prijetnja za građansku državu od hrvatskog i srpskog nacionalizma u BiH?
– Svaki nacionalizam je loš, ali nisu isti ruski i ukrajinski nacionalizam, a postoje i jedan i drugi. Ruski nacionalizam je direktna prijetnja za ukrajinsku državu, a ukrajinski nacionalizam može biti prijetnja za ukrajinsko društvo. To je ta razlika. Tako je i u Bosni i Hercegovini.
Neki Bošnjaci, koji se predstavljaju kao građanski političari, u javnim istupima Hrvate znaju nazivati „UZP-ovcima“, čak i one koji su u vrijeme rata imali jedva deset godina, što je recimo slučaj s Franjom Šarčevićem, urednikom portala Prometej. Kako komentirate takav narativ?
– Ne mogu se i ne smiju Hrvati nazivati UZP-ovcima, Srbi genocidašima, a Bošnjaci konvertitima i poturicama, kao što to recimo radi Dodik. Političare koje baštine ideologiju UZP-a ili genocida, koji veličaju zločince i negiraju sudske presude neko može i tako nazivati jer se radi o običnim fašistima. Cijele narode, ne!
Nedavno ste javno spominjali neke „profašističke struje u Europi“ koje rade na razbijanju Bosne i Hercegovine. Na koga i što ste točno mislili?
– Vi znate ko su ti ljudi. Neki zapravo predstavljaju vašu državu, a najviše se bave našom, ne svi, ali sigurno neki da, poput Željane Zovko. No ona je sitna riba, i u evropskom kontekstu nebitna, ovdje mislim na politike orbanovskog tipa.
Međutim, ponekad se stiče utisak da orbanovci govore i rade ono što neki mnogo uglađeniji iz jačih evropskih zemalja, ne žele da kažu, a misle.
Izjavili ste da se niste protivili gradnji Pelješkog mosta, nego da ste se zauzimali za dogovor. Nije li dogovor postignut? Nije li Hrvatska pristala na uvjete BiH o visini mosta i razmaku između pilona? Kakvu vrstu dogovora ste vi zastupali?
– Tačno, upravu ste kada kažete da se nisam protivio izgradnji mosta. To je medijska manipulacija, na nivou: ‘Opet onaj Komšić ima nešto protiv Hrvatske.’ Ne, nego smo tražili da se riješi pitanje granice između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koje se na najdirektniji način dotiče tog pitanja.
Ne postoji s Hrvatske strane razumijevanje, i ono datira odavno, daleko prije mog pojavljivanja u politici. Tuđman i Izetbegović su potpisali sporazum o granicama, ali on ni do dan danas nije ratificiran. No to nije samo problem Bosne i Hercegovine, nego i Hrvatske kojoj bi rješavanje tog pitanja također bilo u interesu, zbog Schengena.
Što biste vi rekli: tko glasa za vas? Kakav je politički profil vašeg birača?
– Rekao bih da je riječ o ljudima kojima je, nakon njihovog života i života njihovih porodica na nekoj skali vrijednosti, Bosna i Hercegovina na prvom mjestu.
Treba li, po vama, mijenjati Izborni zakon, i kako? Navedite tri najvažnije promjene koje bi, po vama, trebalo uvesti.
– Izborni zakon i Ustav Bosne i Hercegovine, pošto je to ustavna materija, treba mijenjati u skladu sa svim presudama Evropskog suda za ljudska prava, kako to uostalom piše u Mišljenju Evropske komisije o kandidatskom statusu Bosne i Hercegovine za članstvo u EU, a to podrazumijeva otklanjanje, a ne produbljivanje etničke diskriminacije kako to traže HDZ, ali i Dodikov SNSD, uz podršku Rusije.
To je glavna promjena. Ona dovodi do uklanjanja nejednake, i uvođenja jednake vrijednosti glasa, te u konačnici Bosnu i Hercegovinu pretvara u normalnu, građansku državu u kojoj nikome etnička pripadnost neće biti niti prednost niti hendikep u ostvarivanju građanskih prava. Dakle, zbog etničke pripadnosti niko ne treba da bude diskriminisan, a niti povlašten.
Niko neće biti manje Bošnjak, Hrvat, Srbin, Jevrej, Rom, ako se Bosna i Hercegovina kreće ka provedbi presuda Suda za ljudska prava i ka građanskom uređenju.
Treba li Izborni zakon promijeniti tako da svaki narod bira svog predstavnika? Što, u tom slučaju, s ostalima? Što i u ovom postojećem slučaju s ostalima?
– Ne, to je u suprotnosti sa već pomenutim presudama i osnovnim ljudskim pravima. Na taj način bi bila još više utvrđena etnička podjela zemlje a i podjele među ljudima postale bi skoro pa nepremostive, te bi u konačnici za deset, dvadest godina sigurno značio disoluciju Bosne i Hercegovine.
U međuvremenu bi Srbija i Hrvatska nastavile da se putem svojih filijala u Bosni i Hercegovini koriste sa najmanje dvije trećine suvereniteta Bosne i Hercegovine. Mijenjanje izbornog zakona po modelu koji govorite, bilo bi stvaranje pretpostavki za “mirnu” disoluciju i razvaljivanje Bosne i Hercegovine na tragu historijskih, i do sad na sreću propalih planova o podjeli Bosne i Hercegovine: Cvetković – Maček, Tuđman – Milošević.
Od toga bi, vjerovali ili ne, najveću korist imao velikosrpski režim, i tada na sat vremena vožnje od Zagreba, na granici sa Bosnom i Hercegovinom, dobijamo Veliku Srbiju, podržanu Rusijom. Dok sam živ protiv toga ću se boriti.
Znam da sam u pravu, a vi u Zagrebu – kako hoćete. Možda vam opet neće neki Mladić tući raketama po Zagrebu, možda i hoće, ali bitno je da znate za šta ste, a za šta niste. Ja znam za što sam, a za što nisam.
Što poručujete svojim biračima, a što Hrvatima koji ne glasaju za vas? Što poručujete biračima HDZ-a BiH?
– Poruka je ista svima. Bosna i Hercegovina je vaša zemlja, jednako pripada svima nama, ne odustajte od nje.
