Do značajnih i prijeko potrebnih reformi i napretka u BiH neće doći imenovanjem specijalnih predstavnika, pokušajima oživljavanja OHR-a i njegovih bonskih ovlasti niti ulaganjem ogromne energije kako bi se EUFOR zadržao u BiH nakon novembra ove godine, kaže Adnan Ćerimagić, ekspert za EU i analitičar Evropske inicijative za stabilnost (ESI) iz Berlina.
Važne sankcije
Sve to treba usporiti negativne trendove i spriječiti najgore, ali da bi se stvari pokrenule, građani i političari u BiH moraju razumjeti trenutne okolnosti i iskoristiti izbore u oktobru.
– Najbolje bi bilo kada bi neki od bh. političara već sada odustali od daljnjeg političkog angažmana. Mislim na one koji se predugo nalaze na najvažnijim političkim pozicijama, koji su, očigledno, umorni i nemaju jasnu viziju budućnosti BiH.
Naravno, za BiH i saradnju s najvažnijim partnerima bilo bi važno i da se politika oslobodi onih koji se nalaze pod sankcijama – smatra Ćerimagić – prenosi Avaz.
Dodaje da je veoma važno da među političarima koji će BiH voditi u budućnosti sazrije razumijevanje da se ne isplati ni pokušati uraditi ono što vladajuća koalicija u RS pokušava od septembra te da u BiH ne smije biti mjesta, podrške ili razumijevanja za jednostrano, antiustavno i nasilno ponašanje u politici.
Iako je ne tako davno bila u mogućnosti da potiče, motivira i modelira važne reforme, na osnovu onog što vidi danas, Ćerimagić smatra da EU više ne može utjecati na dešavanja u BiH.
Šta se čeka
Svoj stav zasniva na činjenici da, uprkos višemjesečnim nastojanjima na najvišem nivou, EU nije uspjela uvjeriti HDZ BiH da njegovi kadrovi odobre sredstva za održavanje izbora.
– Kako onda očekivati da EU motivira ili modelira neke šire reforme, naprimjer, izbornog zakonodavstva ili Ustava? EU je toliko slaba na području zapadnog Balkana da izgleda niko ozbiljan na nju ne računa – ističe Ćerimagić.
Politika proširenja
Ipak, da bi se situacija u BiH počela mijenjati nabolje, i EU će morati oživiti politiku proširenja na zapadni Balkan i svoju moć da potiče značajne reforme i teške političke odluke.
– Naprimjer, članstvo u jedinstvenom tržištu EU i uživanje u slobodi kretanja u EU. Da bi se nešto takvo moglo dogoditi, ukazuju sve konkretnije rasprave unutar EU i različiti non-paperi zemalja članica koji se distribuiraju – zaključuje Ćerimagić.
