Duga je lista fudbalera rođenih u Bosni i Hercegovini koji su se kasnije opredjelili za druge zemlje. Prepoznajemo ih po imenima i prezimenima, naši su, mada njihovi pasoši govore drugačije.
Jedan od onih za kojima ostaje žal svakako je Eldin Jakupović. Ovaj “Švicarac” svojedobno je bio dio mlade selekcije naše reprezentacije, branio je protiv San Marina i Španije, ali šansu u A selekciji na koncu nije dočekao. Tadašnji selektor Blaž Slišković mu je jasno dao do znanja da ima već trojicu golmana na koje ozbiljno računa i da mu nije opcija.
Iako se u međuvremenu opredjelio za Švicarsku, svoje porijeklo Jakupović nikada nije zaboravio, a to se moglo vidjeti i na rukavicama kada bi god branio. Krasila ih je upravo zastava Bosne i Hercegovine.
O svemu tome Jakupović je pristao da po prvi put govori za Reprezentacija.ba portal. Počeli smo, naravno, od one najaktuelnije teme – transfera u Everton. Karamelama se pridružio nakon što su se povrijedili Jordan Pickford i Andy Lonergan.
– Krajem juna završio sam svoju petogodišnju epizodu u Leicesteru. Pitao sam se šta dalje, kroz glavu su se vrtile i misli o završetku karijere, međutim na kraju kada vidim kojim žarom pristupam treninzima i svemu što nosi fudbal – ne.
Još uvijek nisam spreman na to. Kada imaš 38. godina nije baš jednostavno naći klub. Da, bilo je nekih poziva i opcija, međutim danas imam i porodicu, ne mogu tek tako seliti se od zemlje do zemlje.
Odlučio sam čekati i isplatilo se. Engleska je ipak broj jedan kada je fudbal u pitanju. Uživam u ovom – javio se Eldin Jakupović iz Engleske za Reprezentacija.ba portal.
Dugogodišnji prijatelj Asmir Begović danas vam je konkurent. Kakva je bila njegova uloga u cijeloj priči?
– Asmir me je prvi obavijestio da postoji interes i da im je potreban golman s iskustvom koji je spreman uskočiti. Nakon toga ljudi iz kluba su kontaktirali mog agenta i tako se počela cijela priča razvijati.
Ipak, u ovom biznisu zvanom fudbal sam već godinama i bio sam svjestan da im nisam samo ja na listi želja, bilo je u igri još golmana i nisam se pretjerano zamarao.
Rekao sam sebi – ako se desi nešto od cijele priče, biće super, ako ne… Drago mi je na kraju što su se odlučili baš za mene.
Prije toga proveo ste gotovo pet godina proveli u Leicesteru. Kako gledate na to vrijeme?
– Za Leicester ne mogu reći ništa loše. Imao sam tamo prvo trogodišnji ugovor koji sam potom produžio na još dvije, cijenili su me, kao golmana i kao osobu.
Svaki dan sam radio sa Kasperom Schmeichelom koji je važio za jednog od najboljih golmana u Engleskoj.
Svakodnevno smo učili jedan od drugog. Iskren da budem, jedina “mrlja” je ta što sam došao tamo s drugačijom namjerom. Nadao sam se da se mogu boriti s njim za mjesto, ali nekoliko sedmica kasnije promijenio se trener i sve je nekako otišlo na krivu stranu.
To me izbacilo iz ritma. Ali, klub kao klub, počevši od predsjednika do njihovog centra za trening, stvarno je odličan.
I pored toga što imate 38 godina, aktivni ste i dalje, motivisani…
– Tokom svih ovih godina bio sam veliki radnik. Mislite da bi drugačije opstao u Engleskoj preko deset godina? Nije dovoljan samo talenat, svakodnevno moraš raditi i biti mentalno jak u glavi. Ovdje nije kao u Španiji ili na Floridi da u godini 320 dana grije sunce i da ti je uvijek lijepo.
I pored tih 38 godina koje imam, imam privatnog trenera, dolazim prvi na trening i provodim u kampu osam-devet sati. Danas je ovdje katastrofa dan, puše vjetar, uz to i kiša, ali uživam i po takvom vremenu da treniram.
Kada mi to postane teško i kada tijelo ne bude moglo izdržati napore, onda ću sam doći i reći momcima – idem. Postoji život i nakon karijere. Ne želim danas-sutra da me nešto boli kada se igram s djecom. Plan mi je da budem mlad otac.
Pratite li danas fudbalsku reprezentaciju BiH?
– Kako da ne, svaku utakmicu, kao i moji roditelji. Sa Asmirom Begovićem ponekad isto komentarišem sve to.
Žalite li što niste imali strpljenja više, odnosno što ste se opredjelili za Švicarsku?
– Nije mi baš lako o tome pričati. Prije nekoliko godina sam objašnjavao tu situaciju, neko je shvatio, neko ne. Ne mogu svakome biti dobar. Ako gledam na cijelu karijeru, ima par stvari zbog kojih žalim, a Bosna i Hercegovina će uvijek moja zemlja i uvijek ću se osjećati kao Bosanac. Isto tako sam zahvalan i Švicarskoj na svemu što mi je dala – poručio je na kraju Jakupović koji je rođen u Kozarcu.
