Hadžifejzović se oprostio od Srđana Kureljušića: “U nekim slobodnim tumačenjima vjere piše da je lako, na zemlji, među ljudima prepoznati one koje Bog voli. Bog voli one za koje mi vidimo da ih ljudi masovno vole.
Našeg Srđana su voljeli svi; voljeli smo ga svi. Laka ti zemlja, zlatni dječače.”
Tužna vijest. Umro je, mlad, u 33. Godini, naš Srđan Kureljušić.
Zbog bolesti je morao otići sa ekrana i sa FACE-a i naći neki mirniji posao, u nevladinoj organizaciji, gdje je promovisao mlade i uspješne ljude.
Srđan je bio urednik i voditelj dnevnika FACE-a. Sve što bi se o njemu moglo reći je – zlatan dečko. Obrazovan, kulturan, vaspitan, vrijedan.
Sve vrijeme dok je uređivao i vodio “Dnevnik” bio je teško bolestan.
Neka opaka vrsta leukemije koja razara organe. Ali nije htio da ostavi posao.
Svaki dan sam ga pitao može li i taj tihi momčić – tada je zaista bio premlad, a odgovoran – rekao bi: “Idemo dalje.”
Neko ga se možda i ne sjeti, ni po liku ni po radu. Takvi – vrijedni u redakciji, smireni – tihi na ekranu privuku pažnju samo onima koji znaju da prepoznaju dobro i kvalitetno.
Ostali registruju samo agresiju, skandal, vrisku na ekranu…Takvu mirnoću u teškoj bolesti, takvu upornost u poslu, a u teškoj bolesti, takvu šutnju o bolesti nisam vidio u životu.
U nekim slobodnim tumačenjima vjere piše da je lako, na zemlji, među ljudima prepoznati one koje Bog voli.
Bog voli one za koje mi vidimo da ih ljudi masovno vole. Našeg Srđana su voljeli svi; voljeli smo ga svi. Laka ti zemlja, zlatni dječače.
