Glumac Enis Bešlagić (49) izvest će prvu samostalnu autorsku predstavu “Da sam ja neko” 13. marta u Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski”. Godinama je gradio priču o svom životu, koju je želio pretočiti u predstavu. U tome je i uspio, a nama je ispričao sve detalje novog projekta. Unatoč tome što iza sebe ima dugogodišnje glumačko iskustvo, kaže kako ipak osjeća tremu. Smatra kako ljudi od njega očekuju čuti istinu pa osjeća da im je dužan dati ono po što su i došli: iskrenost, emocija, ljubav, osmijeh i poruka.
-Nikad još nisam imao svoju predstavu s kojom sam mogao obilaziti gradove. Mislim da je to bila potreba, da se susretnem sa svojom publikom koja je odrasla na nekim mojim ulogama. Sad će imati priliku da se vidimo, družimo, fotografiramo…
Želio sam napraviti predstavu koja nema četvrti zid. Predstava u kojoj ćemo mi doći tamo, nasmijati se, doživjeti razne emocije i fotografirati – kaže poznati glumac za 24sata.hr.
Svoju priču želi ispričati na duhoviti način i tako podijeliti s publikom kako je to biti iza “zavjese”, gdje ga ljudi doživljavaju kao nekoga tko nema problema ni briga. Zato im želi pokazati kako je to kad i on ima svoje izazove te kako izgleda kad si javna osoba koja nosi veliki teret i odgovornost.
Unatoč tome što iza sebe ima dugogodišnje glumačko iskustvo, kaže kako ipak osjeća tremu.
-Osjećam veliku odgovornost, imam tremu. Imam dovoljno godina da sam sada nekako oprezniji. Imam i ja neke svoje standarde, nisam više u dvadesetim godinama, pa da izađem na scenu i samo se zezam. Imam tremu kao nikad u životu. Baš zato što to nije neki lik iza kojega se ja sakrivam, to sam ja. Kad imaš odgovornost, imaš tremu, a trema je pozitivna.
Jedva čekam izaći na scenu. S druge strane, zaista mislim da imam što reći, pa se nadam da će publika biti zadovoljna – govori Bešlagić.
Smatra kako ljudi od njega očekuju čuti istinu pa osjeća da im je dužan dati ono po što su i došli: iskrenost, emocija, ljubav, osmijeh i poruka.
-Kad imaš 50 godina i izađeš na scenu, mislim da je važno da ima nešto reći, a ne samo nasmijati ljude. Lijepo je kad ljudi poslije predstave izađu kao bolji i sretniji ljudi. Mislim da svaka predstava treba biti kao nekakva katarza za svakoga tko je dođe pogledati – smatra glumac.
Svojom predstavom želi motivirati publiku da se više okrene pozitivi i živi život punim plućima.
-Mislim da nas previše opterećuju negativne stvari i pojave te da mi nismo odgovorni za zlo koje se događa u svijetu. Trebamo između toga tražiti svoje trenutke sreće i biti u tome hrabriji. Ne smijemo ulaziti u tuđu emociju. Moja poruka je da svatko ima svoju emociju, da se ona treba poštovati, ali nikako umanjivati. Ako ste tužni i plače vam se, imate pravo na to. Ako vam je radost u kući, imate pravo slaviti i pojačati muziku.
Mislim da nas ta obzirnost guši. Uvijek imaš razlog da ne pojačaš glazbu. Premalo je dana kad ste vi veseli i sretni. Pa onda netko kaže: ‘Tebi je do smijeha, a tamo su poplava, potres, tamo su ljudi umrli’. Onda se ti ne smiješ i postaješ depresivan, uzimaš tablete. Onda ti kažu: ‘Nemojte uzimati tablete, smijte se više'… – govori glumac.
Za sebe kaže kako je u potpunosti ostvaren čovjek. Postigao je sve što je htio, a ovo što mu se trenutačno događa je, kaže, samo bonus.
-Zahvalan sam Bogu na svakom tom trenutku koji mi je poklonio. Ja sam ostvaren čovjek, radim posao koji volim, putujem, imam prijatelje. To je ustvari moj cilj, putovanje i upoznavanje ljudi – govori nam glumac s osmijehom.
Mnogi ga najviše pamte po ulozi portira Šemse iz “Naše male klinike”, serije koje se on rado sjeća. A upravo se zbog nje počeo baviti humanitarnim radom.
-Djeca koja su, nažalost, bila bolesna gledala bi “Našu malu kliniku” u bolnici. Kad bi ih roditelji vodili tamo, govorili bi im: ‘Tu ti Šemso radi, on će ti doći’. Onda bi mene zvali roditelji i doktori s odjela te pitali mogu li posjetiti tu djecu da im malo uljepšam dan. Naravno, bilo je teško to gledati, ali vjerujem da je njima mnogo teže. Ja sam zdrav, odlazim kući, a oni ostaju u bolnici.
Uloga Šemse mi je oplemenila život i donijela neke nove spoznaje gdje sam ja zaista svaki dan bio sretniji što sam živ i zdrav te što sam u poziciji da pomažem, a ne netko tko čeka pomoć. Tako da mene kad pitaju jesi li sretan, ja im kažem da sam najsretniji čovjek na svijetu – zaključuje Bešlagić.
