Nekada sam bio jugoslovenski glumac a danas nisam ni bosanskohercegovački nego samo sarajevski. To najviše govori u kojim se govnima ja danas nalazim, kaže za Nova.rs legendarni dramski umetnik Josip Pejaković. Poslije impresivne glumačke karijere, koja broji na desetine i destine uloga u teatru, na televiziji i filmu legendarni sarajevski glumac Josip Pejaković poduhvatio se filmske režije. I potpisao dokumentarni film „Hako“ o gorštaku s Peštera Haku Duljeviću. Ovaj dokumentarac o čovjeku koji je ponikao u specifičnom podneblju punom nepoznanica i izazova svjetsku premijeru doživjet će na predstojećem 71. Martovskom festivalu, koji počinje 26. marta.
Kroz vizuru jedne požutjele fotografije naviru sjećanja glavnom junaku, koji nosi djedovo ime. Taj unuk Hako nastavlja tradiciju rodnog kraja, i svoga dede, mudrog gorštaka sa Peštera u Sandžaku, koji za vrijeme Drugog svjetskog rata nije htio da podigne ruku na komšije pa makar umro. Nisu ga ubili Nijemci, ali jeste to što je imao čist obraz – kroki je ovog dokumentarca.
Za neupućene Josip Pejaković, koji je karijeru počeo kao pjevač travničke rok grupe „Veziri“, da bi, ipak, prevladala gluma, prve korake načinio je u amaterskom pozorištu u rodnom Travniku. No, nove role odvode ga u u Sarajevo, gdje su ga prigrlili i publika i kritika. Čuvene su Pejakovićeve monodrame: „On meni nema Bosne“, „Oj živote“ i „O, izbjeglice“, ili one u TV serijama i filmovima „Osma ofanziva“, „Gluvi barut“, „Savršen krug“.
I dramski umjetnik, koji je prije petnaestak dana proslavio 76. rođendan, u razgovoru za Nova.rs otkriva koliko mu znači što će premijerno „Haka“, koji se fokusira na međusobno poštovanje Pešteraca bez obzira na vjeru i naciju, vidjeti beogradska publika na jednom od najstarijih filmskih festivala u Evropi:
“Po sve svoje uspjehe u dugogodišnjoj karijeri i pozorišnoj i TV i filmskoj sam išao u Beograd. Nadam se da će tako biti i sada. Čast mi je da učestvujem u programu 71. Martovskog, ne samo najstarijeg, nego i najboljeg festivala za moj dokumentarni film „Hako“ u cijelome svijetu”.
Mislite li da je zavidna reputacija Martovskog dovoljna da „pogura“ vaš film dalje, u svijet?
–Više sam nego ubjeđen da će eventualni uspjeh biti sjajna preporuka svim drugim festivalima da ga uvrste u svoj program.
Kako to da ste se u poznoj životnoj dobi, poslije toliko decenija karijere, odlučili na rediteljski debi?
–Ovo je moj čisto filmski rediteljski debi, mada sam deset godina režirao po svom scenariju najgledaniju TV dokumentarnu seriju od čak 340 epizoda – „U ime naroda“. A svaka od tih epizoda je bila poseban film.
Prvobitna ideja bila je da „Hako“ bude igrani film, no nedostajalo je finansijskih sredstava. Koliko je, zapravo, na ovim prostorima, teško doći do realizacije jednog filmskog ostvarenja i ako je vama, koji ste doajen glumišta na ovim prostorima, to bila nemoguća misija, kako li je tek početnicima?
–U dogovoru s producentom Almirom Šahinovićem odlučili smo obojica da prvo napravimo dokumentarni film koji će nas lakše dovesti do finansijera nego goli filmski scenario. Danas je takvo vrijeme koje zahtjeva i originalniji put do igranog fima. Skupa je to rabota i finansijerima mora biti jasno u šta ulažu sredstva. Ja sam okrutni profesionalac sa puno pozitivne stečevine i ne smijem omanuti ni pod razno. Današnje stanje u kinematografiji je teško, pogotovo talentovanim mladim ljudima.
Oni to rade na mišiće i samo talentom. Ali, pored toga moraju postojati sigurni budžeti što sve zemlje nastale raspadom Jugoslavije ne posjeduju. Zato i istaknuti prave koprodukcije što ja, kao kompletan autor ovoga filma, ne želim. Ili jedan finsijer ili nema filma! Tako bi trebalo da rade profesionalci. A sve drugo ne pripada toj opciji, uz sav respekt nekih odličnih filmova.
Zašto vam je bilo bitno da ispričate priču o Haki Duljeviću, gorštaku s Peštera i otkud su u vašoj filmskoj storiji najznačajniji Pešterci?
–Zato što se nad tim prostorom punim svjetlosti nadvio neviđeni medijski mrak. Do ovoga filma tamo su se rađali, živjeli i umirali neki čestiti ljudi sa osjećajem da nikome nisu bitni!? Ovim dokumentarnim filmom i, ako bude sreće, igranim mi želimo da ih učinimo bitnim! Oni to zaslužuju, jer su posebni u svemu, naročito u gorštačkim mudrostima i posebnoj filozofiji življenja.
Hako za vrijeme Drugog svjetskog rata nije htio da podigne ruku na svoje komšije po cijenu sopstvenog stradanja. Koliko je tako nešto rijetkost i poruka, ne samo za nas na ovom tlu u posljednjih tridesetak godina, već i one diljem svijeta?
–Protiv zla se ne može čovjek boriti zlom nego dobrotom, a to je danas rijetka pojava u celom svijetu. Hako se junački isprsio pred neljudima čuvajući svoje komšije i braneći najveću svetinju Pešteraca: „Nema većeg harama (zla) nego udariti na vlaški hak!“ Glavu je dao, ali je sačuvao čist obraz. To je univerzalna svjetska poruka dobroga djela. Pešter je Srbija i njoj je takva poruka danas najpotrebnija!
Zašto kinematografija na tlu bivše Jugoslavije, kad se bavi ratovima, tretira posljedice, a ne uzroke istih, niti žrtve, kako ste nedavno primijetili?
–Pa to je pitanje svih pitanja. Ako se dalje budemo samo bavili posljedicama, potpuno ignorišući uzroke, imat ćemo stalne nemire na Balkanu. Ja sam ga nazvao po bukvalnom vlastitom prijevodu – Bal (Igra) Kan (Đavola). Ja velikim dijelom znam mnoge uzroke i odgovorno tvrdim: „Dobro smo i prošli šta je sve bilo u glavama onih – i stranih i domaćih budala koji nam sve ovo zamjesiše!“
Davnih dana izjavili ste da Bosna nikada neće biti država, jer tu „tri majke rađaju jedno dijete, a to je nemoguća misija“ i da tamo čas se „sami, čas međusobno mrzimo“. Ostajete li i danas pri tom stavu?
– Veliki moj sugrađanin i literarni genije Ivo Andrić je sve rekao na tu temu u svome „Pismu iz 1920“. U toj kratkoj storiji samo jedan ljekar je zbog mržnje napustio Bosnu. A danas milioni ljudi napuštaju sve ove prostore isključivo zbog iste te mržnje.
Zašto državu BiH ne cijenite, ne volite, ne pripadate joj nijednim dijelom svoga bića, a zemlji Bosni u potpunosti?
– Bosna je zemlja. A da je mogla biti država davno bi je napravili. Zemlja je, po meni, puno više od države. Ona rađa, a država ubija. Onaj koji to ne razumije nije zaslužio Bosnu! Bila je dva puta jedna prava država – Jugoslavija. Ovo sve što nastade njenim raspadom su za mene samo krhotine u kojima žive ljudi u apsolutnom ropstvu nakaradnog neo-liberalnog kapitalizma bez imalo slobode. Moj neobjavljeni roman „Jugotugoslavija“ govori sve na tu temu. U njemu tvrdim da je od Jugoslavije nastalo šest septičkih jama čiji se sadržaji stalno prelivaju danas jedni u druge. Koja okrutna metafora, zar ne?
Kako to da su historičari promijenili vaš sud o glumcima kao najgorim ljudima na svijetu, s najviše zavisti, pakosti, podmetanja?
–Današnji historičari su, čast rijetkim izuzecima, uglavnom internetski revizionisti i senzacionalisti. Oni svu historiju tretiraju kao švedski sto sa kojeg konzumiraju samo ono što godi vladajućim oligarhijama. Tu nema ni „n“ od naučne svijesti! Taj uglavnom priučeni ološ degradira sveobuhvatnu naučnu misao. Glumci su emotivci, gdje je većina obično prosječna i svašta im je primjereno. Nikoga ne može od njih zaboljeti glava, osim one koji nisu prosječni. Ali, historičari su svojim nakaradnim pristupom pošast intelektualne svijesti i veliki generatori zla na svim balkanskim prostorima.
Zašto kultura nikada nije imala mjesto na ovim prostorima koje je istinski zavređivala?
–Jugoslavija se raspala jer nije imala ministarstvo kulture na državnom nivou. Tu bolest boluje i današnja BiH jer na državnom nivou nema to ministarstvo. Nekada sam bio jugoslovenski glumac, a danas nisam ni bosanskohercegovački, nego samo sarajevski. To najviše govori u kojim se ja govnima danas nalazim!
Kako se danas sjećate Vezira?
–Veziri su bili veliki bend ravnopravan sa Indeksima i cijelom sarajevskom rok scenom. Učesnici smo bili prve Jugo gitarijade 1967. u Sarajevu na kojoj su pobijedili Indeksi, a mi smo proglašeni najboljim bendom iz unutrašnjosti. Prašili smo ritam i bluz – Spenser Davis grupu, Animalse, Ikvalse ….. Kritika je moj vokal ocijenila moćnim. Svirao sam nekoliko instrumenata – klarinet, saksofon, gitaru i bubanj. Mladost ludost! Lijepo je bilo dok je trajalo. Ja odoh u glumce, a na moje mjesto dolazi Seid Memić Vajta. Ostalo sve su divne uspomene. Svaki rastanak je težak, ali je najteži rastanak sa mladošću!
