Profesor na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Mostaru, redovni član Akademije nauka i umjetnosti BiH Slavo Kukić, u intervjuu za “Pobjedu” kaže kako nije siguran da je međunarodnim centrima moći, Washingtonu i Bruxellesu prije svih, jasno o čemu je ovdje riječ.
„Trenutno su informacije iz Washingtona više obećavajuće: i ozbiljne najave Bidenovog specijalnog izaslanika, i ono što je o sankcijama bosanskohercegovačkim političarima pred Senatom izjavio budući ambasador u BiH, i pravac djelovanja u reformi Izbornog zakona kojeg daje naslutiti gospodin Palmer… No, ni njih ne možemo uzimati zdravo za gotovo.
Takvih signala smo se naslušali i krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina od tadašnjeg ambasadora SAD u Beogradu, ali nikada nismo dočekali i konkretne mjere kojima bi bilo preduprijeđeno ono što se u krvavim ratnim godinama događalo.
Drugim riječima, za sigurne sudove je, bojim se, još rano“, kaže profesor Kukić.
-Ured Visokog predstavnika se zadnjih 10-12 godina mnogo češće ponaša kao vanjski promatrač, a mnogo rjeđe kao dio ukupnog dejtonskog paketa, koji je u ime UN-a zadužen za stabilizaciju BiH.
Na tom fonu je ostala i najnovija reakcija u vezi s prijetnjama Dodika i njemu sličnih: jalovo saopćenje u kojem se, gotovo neobavezujuće, podsjeća na ovlasti države i entiteta.
I – točka. A temeljem dosadašnjeg iskustva, Dodik to ne može shvatiti drugačije do zelenim svijetlom za nastavak sulude politike destrukcije, kazao je Kukić.
Na pitanje je li htio kazati da je Bruxelles i te kako odgovoran za destabilizaciju regiona, Kukić odgovara:
-Veoma je odgovoran. Zadnjih nekoliko godina ponavljam da takva politika EU nije iznenađenje i da su prevelika očekivanja od Brisela krajnje neutemeljena.
EU je konglomerat veoma različitih, nerijetko i međusobno suprotstavljenih interesa njezinih članica koji se, u pravilu, pretpostavljaju interesima EU kao cjeline.
Ovo se odnosi i na interese najmoćnijih članica EU, ali i na suprotstavljene pristupe njenih starih i novih članica.
Ne vidim, uostalom, puno dodirnih točki u pristupima starih i novih članica, mislim onih koji su u EU uselili iz zajednice bivših „socijalističkih“ zemalja. Naprosto je nemoguće u isti koš gurati Mađarsku, Poljsku, Bugarsku s Njemačkom, Francuskom…
Sve to umanjuje snagu EU i nerealnim čini bilo kakva očekivanja od nje.
Politico je nedavno optužio komesara za proširenje EU Olivera Varheljija da sa uskim krugom svojih saradnika u zvaničnim dokumentima EU ublažava djelove koji se odnose na probleme demokratije u Srbiji. Kome se na ovaj način nanosi veća šteta – EU, regionu ili samoj Srbiji?
-Ništa čudno u ponašanju Varheljia, bliskog suradnika Orbana, radikalnog nacionaliste koji je i sam opijen idejom Mađarske iz prošlih vremena i koji, suprotno temeljnim vrijednostima EU, gura u kola srbijanskog predsjednika i nacionalističko-populističkih velikodržavnih ideologija. Takvo ponašanje ne pomaže nikome.
Naprotiv, nanosi ogromnu štetu ideji ujedinjene Evrope kao izravan udar na prijemčivost EU kod običnih ljudi ovih prostora. Također, u samoj Srbiji je vjetar u leđa suludim SANU-ovskim garašaninovsko-ćosićevskim idejama o svim Srbima u stoj državi.
Vjetar u leđa je i Dodiku, koji kaže da je 2011. godine EU ,,dala pravosuđe na poklon u zamjenu za odustajanje od referenduma“. Očekujete li sada novu trgovinu Brisela i Dodika na štetu BiH?
-Upitno je može li ta vrsta trgovine, uz sve zamjerke koje prema politici EU imam, proći u Briselu. No, nije upitno da je tome sklon Milorad Dodik: trgovina je stil njegova političkog života.
Sva zaoštravanja koja je prakticirao u prethodnih četvrt stoljeća temelje se na logici – iziđi s maksimalističkim zahtjevima, izazovi turbulencije i trguj kako bi od startnih zahtjeva dobio bar nešto. I s tim pristupom je u pravilu i dobivao ono što je, objektivno, bilo izvan normalnoga.
Uostalom, na toj logici se temelje i najnovije prijetnje razgradnjom BiH. Zna Dodik, dakako, da sve to ne može proći.
Ali, njegova igra počiva na očekivanju da logikom ucjena dobije bilo što. Na to upućuje i izjava Vučića nakon najnovijeg beogradskog sijela s Dodikom da su njegovi potezi iznuđeni odlukama Ustavnog suda BiH u vezi sa šumama i poljoprivrednim zemljištem – i ako bi se to vratilo RS-u, Dodik je spreman i za razgovor o funkcioniranju institucija BiH.
Blefira li Dodik kada kaže da bi sedam zemalja EU priznale RS?
-Nisam posve siguran da sve treba svesti na Dodikovu blefersko-kockarsku logiku.
Istina, Bruxelles je demantirao te navode i snažno podržao suverenitet BiH. Što bi, međutim, uradili desničari iz zemalja bivšeg komunističkog lagera vrlo je upitno.
Uostalom, ono što je u zadnjih godinu dana s non paperima radio slovenski premijer, što kontinuirano rade zemlje Višegradske grupe, daje za pravo razmišljati da u njihovim kabinetima isključiti ne treba ni potporu idejama o disoluciji BiH.
Želi li uopšte Dodik disoluciju BiH? Jer, 12. oktobra kaže da neskriveno radi na projektu samostalne RS u okviru dejtonske BiH, a desetak dana kasnije, u intervjuu za njemački „Der Spiegel“, da nije za secesiju entiteta RS, ali i da Srbi ,,ne žele živjeti u muslimanskoj BiH“.
-Jedina konstanta kod Milorada Dodika je makijavelizam, koji ga održava u sedlu vlasti.
Zbog toga je iz pozicije reformiste Ante Markovića i zaljubljenika u ideju socijaldemokracije evoluirao u velikog Srbina, a sutra je, zatreba li, spreman na glavu staviti fes i objašnjavati Srbima da je fes dio njihove narodne nošnje. U tom kontekstu, dakako, treba razumjeti i najnoviju mu floskulu o samostalnoj RS u okviru dejtonske BiH.
Što to znači?
-Maksimalno skraćeno, znači status quo, koji Dodiku garantira opstanak u sedlu vlasti i moći i, što je još važnije, čuva ga od mjera pravne države zbog onoga što je prethodnih petnaestak godina činio.
A činio je sve ono što se demokratskom svijetu razumijeva alkaponeovskom pljačkom i zbog čega se svugdje gdje ima pravne države završava na istom mjestu – u zatvoru.
Kad ovo kažem, tvrdim da je dio njegovih priča o pravu RS-a da se pridruži matici zemlji najobičniji spin – i da bi, ako bi mu bilo ponuđeno, takav scenarij rezolutno odbio.
Zašto mislite da bi odbio?
-Zato što bi pridruženjem RS Srbiji Dodik izgubio na bilo kakvom značenju, a ono što je činio bi ga, prije ili kasnije, dovelo pod udar pravne države.
Dodiku odgovara samo ovakvo stanje – političko talasanje i prijetnje otcjepljenjem, jer njima održava tenzije koje mu omogućuju nastavak zaglupljivanja svjetine i održavanje na vlasti usprkos svemu što je prethodnih petnaest godina činio.
A činio je sve ono što mu je građane entiteta RS tjeralo na pakiranje kofera i traženje sreće na drugim meridijanima, a njemu i članovima njegove obitelji punilo džepove.
Ima li Milorad Dodik podršku Beograda?
-Naravno. Ipak, mislim da ciljevi Dodika i Aleksandra Vučića nisu kompatibilni.
Kako nisu?
-Vučić treba Dodiku kako bi pričom o „srpskom svetu“ održao status quo u BiH; Vučiću treba Dodik jer on ni danas nije odustao od ideje velike Srbije.
Naravno, druga su vremena i za tu se ideju ne može boriti kako se borio u prvoj polovici devedesetih. No, u novim uvjetima je, zajedno sa SANU i SPC, razradio novu strategiju.
Srbija, tobože, igra igru očuvanja vlastitoga teritorijalnog integriteta, a sa zemljama u susjedstvu želi izgrađivati dobrosusjedske odnose.
U stvarnosti, međutim, u svim tim zemljama – BiH, Crnoj Gori i Kosovu – Srbija ima domaće udarne ešalone koji, uz izgovor o ugroženosti Srba, čine sve čime te zemlje i njihove institucije devastiraju za račun „srpskog sveta“ odnosno sanuovske ideje „svi Srbi u jednoj državi“.
Je li predsjednik Vučić više u stanju da kontroliše Dodika?
-Za sada ga apsolutno drži pod kontrolom. Ali, budite sigurni da će ga, dođe li u situaciju da zbog ideje velike Srbije i sam mora biti prinesen na oltar žrtve, Dodik „otpepati“ kao što je prije petnaestak godina, kad je od njega zatražio da se povuče s pozicije predsjednika HDZ BiH, Čović „otpepao“ Ivu Sanadera.
