Akademik Slavo Kukić za bhdijaspora.net govori o tome da li bosanskohercegovačka dijaspora može pomoći BiH u vrijeme kada je ekonomski kleknula na koljena.
“Ja, prije svega, ne spadam među one koji od naše dijaspore očekuje da se odriče prava na vlastiti život kako bi pomogli vlastitoj domovini u njezinu preživljavanju”, izričit je Kukić.
Prema njegovom mišljenju postoje dvije grupe razloga za tako nešto.
“Prvo, BiH ima najveću dijasporu u svijetu. Dio te dijaspore je, istina, još iz predratnog vremena, a čine je ljudi koji su u vremenu bivše Jugoslavije iz ekonomskih razloga – neki, istina, i iz političkih – završavali na različitim svjetskim meridijanima i integrirali se u domicilna društva”, ističe profesor Kukić, te dodaje da ti ljudi danas na tim svjetskim destinacijama imaju svoje porodice, svoj život, jedan dio njih su i poslovni ljudi koji raspolažu respektabilnim kapitalom koji su, pod jednakim uvjetima dakako, radije spremni uložiti u svoju matičnu domovinu nego drugdje.
“Nažalost”, nastavlja Kukić, “Matična domovina im takve uvjete ne može osigurati zbog svega što se u njoj događa, a za što su odgovorne njezine političke “elite”. Jer, kapital slijedi samo jednu logiku – da se, tamo gdje ga se ulaže, oplodi.”
Profesor Kukić smatra da su za sve krive vlasti.
“Ne treba odgovornost za izostanak interesa tog dijela naše dijaspore prebacivati na dijasporu, nego na vlasti koje ne osiguravaju minimum pretpostavki kako bi se zainteresirao za kapital kojeg ta dijaspora posjeduje i kojeg bi rado investirala ovdje.”
Osvrnuo se i na “drugu generaciju” mladih ljudi koji žive van Bosne i Hercegovine.
“Drugo, dio masovne bh. dijaspore je nastao s ratnom kataklizmom i primoranošću da se vlastita zemlja napusti kako bi se uopće biološki preživjelo. I taj dio dijaspore je na svim svjetskim meridijanima. No, unutar njega je, objektivno, najveći dio onih koji, kao i stanovništvo u BiH, spajaju kraj s krajem. I ruku na srce, očekivati od njih da žrtvuju pravo na vlastiti život kako bi se pomagalo neodgovornoj domovini – ponavljam, neodgovornoj, jer sve ovo što se u BiH događa moguće je samo u zemlji neodgovornih ljudi, političke klase prije svega – poprilično je neutemeljeno.”
Dobar dio bh. dijaspore nastao je u postratnom vremenu, pa profesor Kukić smatra da su to naši građani koji nisu mogli sebi osigurati ni porodičnu ni vlastitu egzistencijalnu sigurnost.
“Prema popisima 2013. godine u BiH je živjelo oko 3,8 miliona ljudi. Prema nekim procjenama, danas ih je u BiH između 2,7 i 2,8 miliona. Nestalo je, drugim riječima, milion stanovnika, među njima relativno najviše onih u životnoj dobi od 20 do 40 godina. Dakle, tišli su rađani u najplodnijoj i radnoj i fertilnoj dobi. Što je još gore, među tom populacijom relativno su najzastupljeniji oni s akademskom naobrazbom, ljudi koji su se obiteljski, s bračnim partnerima i djecom, pokupili i s kartom u jednom smjeru napustili BiH jer ovdje, zato što ne pripadaju dominantnim etnopolitičkim projektima, nisu mogli osigurati ni vlastitu, ni obiteljsku egzistenciju”, kaže profesor Kukić, te dodaje:”
“Za pretpostaviti je da je u toj grupi najveći dio svijeta razočaran vlastitim iskustvom u vlastitoj zemlji zbog kojega je morao spakirati kofere i otići i nisam siguran da je od njih realno očekivati da sve to preko noći zaborave i ruku pomoći pruže procesima ozdravljivanja BiH i kao države i kao društva.”
Politika konflikta nije rješenje.
