O tome kako se ne može policajcu povećati plata za 80 maraka dok se parlamentarcu ili ministru ne poveća za 500, o neučinku vlasti na putu ka Evropskoj uniji, o nevidljivoj kandidaturi Dragana Čovića i njegovoj omiljenoj disciplini – blokadama, kao i o nekažnjivosti devastiranja Partizanskog groblja u Mostaru, govorio je univerzitetski profesor, akademik Slavo Kukić – piše portal Buka.
Profesore Kukiću, državni parlamentarci su odlučili počastiti se povećanjem plate za 500 KM. Izgovor im je da je to bio jedini način da policajcima povećaju za 80 KM. Bosna i Hercegovina je druga najsiromašnija zemlja u Evropi, ali ima najbogatije političare. Kada će shvatiti da ničim nisu zaslužili da imaju šest prosječnih plata u BiH?
Ovih dana sam već izjavljivao, a sada ću i ponoviti, za tu vrstu beskrupuloznosti, koju je nemoguće sresti bilo gdje drugdje u svijetu, postoji samo jedna kvalifikacija – banditizam. Naprosto je nevjerojatno s kojom lakoćom te moralne hulje, koje bi ovdje oživljavale etičke kodekse iz srednjeg vijeka, prisjetimo se kvalifikacija nedavne Parade ponosa, objašnjavaju javnosti zašto su sebi „morali“ povećati plaću za cifru koja premašuje primanja mase sirota svijeta, i da se pri tome ni ne zacrvene. Jer, kao eto, sve što su učinili je po zakonu. Koja drskost. Pa po zakonu su izvršili i privatizacijsku pljačku, po zakonu će, kako je krenulo, koliko sutra odsijecati i glave ljudima.
O kakvoj vrsti drskosti se radi upozorava još jedan detalj – da sve to čine uoči samih parlamentarnih izbora i da pri tome uopće ne strahuju da bi im se ta vrsta moralnoga banditizma mogla vratiti kao bumerang.
Čović je pronašao žrtveno janje
Nažalost, ta činjenica je poražavajuća i iz još jedne perspektive – svjedoči o tome da je mali čovjek ovog prostora neobično pogodan objekt za gebelsovski tretman, za ispiranje mozga koje mu eliminira moć rasuđivanja. Jer, ako ti banditi, uz ono što čine i ovih i svih prethodnih dana i godina nemaju osjećaj nikakva straha za ono što bi ih moglo snaći, to je moguće protumačiti jedino na način da su zarobili mozak obična čovjeka i da su zbog toga sigurni da će im, kakve god gadarije radili, taj isti u oktobru opet dati glas. A to je spoznaja koja je poražavajuća. Jer ona govori kako smo daleko i od građanske svijesti i od građanskoga društva, zarobljeni u plemenskoj kolektivističkoj logici u kojoj je moralnim huljama dopušteno baš sve.
Kako gledate na izjavu Bakira Izetbegovića koji kaže da nikada nije primio visoku platu?
– I ne samo on nego i, ako ga dobro razumjeh, većina njegovih SDA jarana iz vrhova državnih i entitetskih struktura moći. U to, prije svega, ne vjerujem. Uostalom, to i nije nešto što je problem provjeriti. S druge strane, ako je njegova tvrdnja i točna, ona traži odgovor na čitavu seriju novih pitanja. Ako se, recimo, Izetbegović i njegova SDA družina odriču plaća s državnog budžeta, od čega žive? I na koji način su stekli sve to kako bi se mogli prikazivati „dobrotvorima“?
Ako apstrahiramo čak i to, i dalje ostaje pitanje treba li državu graditi na „dobrotvorstvu“ moćnika ili na principima društvene pravde i jednakosti? Nažalost, tu vrstu pitanja, bojim se, ignorira najveći dio bosanskohercegovačkog svijeta i Izetbegovićeve izjave poput navedene doživi kao znak njegova dobročinstva i žrtve za druge. I zato nam je tako kako jeste.
BiH nije dobila kandidatski status iako su se ovi političari koji žive u svom svijetu tome i nadali. Milorad Dodik je Evropsku uniju zbog toga i kritikovao, a nekoliko dana poslije ponovo najavio secesionističke poteze “za koje će čekati pogodan trenutak”. Šta je to na putu ka EU uradio Dodik da bi mogao kritikovati ovu organizaciju?
– Doista je nerealno bilo očekivati išta drugo do onog što se u Briselu nedavno dogodilo. Ne možete očekivati da vas se primi u klub velike evropske obitelji a da sami s tim ciljem ništa ne učinite. Prisjetimo se, uostalom, pred BiH je iz Brisela kao domaća zadaća postavljeno 14 prioriteta koje ima ispuniti. A ona ni jednu od tih obaveza ne izvrši. Ili, kad se briselska administracija odluči te obaveze reducirati na tek četiri zakona koja BiH treba usvojiti, ni od toga se ništa ne izvrši.
U čitavoj toj priči Milorad Dodik je, dakako, slučaj za sebe. Njegove verbalne akrobatistike o interesu za priključivanje BiH društvu evropskih naroda, zapravo, ne treba ozbiljno uzimati. Jer, sve što je prethodnih desetak godina činio, zadnjih 5-6 posebice, činio je kako bi BiH od toga društva udaljio, među njima i svakodnevne prijetnje secesijom RS-a od BiH ali i putinovsku orijentaciju i još štošta.
Zmiji treba stući glavu
Naravno, bosanskohercegovačke etnopoglavice su priželjkivale da se Brisel smiluje. A da se to dogodilo oni bi tu činjenicu koristili u predizborne svrhe kao argument ispravnosti svoje politike uz poruku, ako glasate za nas mi ćemo istom politikom nastaviti i slijedeće četiri godine. To je, ne zavaravajmo se, jasno i briselskoj administraciji i utoliko je i njezina odluka da BiH ne uključi u red kandidata poruka da ulaska u evropski klub, ili barem otvaranja vrata za taj ulazak, nema dok su na vlasti ovdje antievropske i partije i politike.
Mnogi su iznenađeni kandidaturom Borjane Krišto, a na pitanje zašto ga nema na listama za ostale nivoe, predsjednik HDZ-a Dragan Čović odgovara da je on nevidljivi kandidat na svim listama. Je li ovo poruka da je ovo stranka jednog lica?
– Zadnju godinu dana uporno ponavljam da će Dragan Čović ići u izbornu trku samo ako bude siguran da će iz nje izići kao pobjednik. U suprotnom, međutim, naći će žrtveno janje koje će gurnuti u labirint iz kojeg mu nema izlaza. Onog časa kada je svoju kandidaturu obznanio Željko Komšić, Čoviću je bilo jasno da, ne uspije li promijeniti Izborni zakon, od njegova zasjedanja u stolicu člana Predsjedništva nema ništa i ostalo mu je samo da nađe koga će gurnuti u utakmicu u kojoj nema nikakvih izgleda.
Iskreno, nisam očekivao da će to biti njegova zamjenica. Vjerovao sam da će naći drugoga i naknadno na njega svaliti svu krivicu što je stolica člana Predsjedništva još jednom izmakla. I najiskrenije, ni danas mi nije najjasnije zašto je tu, ulogu žrtvenog jarca prihvatila gospođa Krišto.
Jer, ona u prethodnih 20 godina, osim iskazivanja totalne lojalnosti Čoviću, nije učinila ništa što bi bio prilog pozitivnom imidžu među bosanskohercegovačkim Hrvatima. I utoliko su njezine šanse u srazu s Komšićem ravne nuli. No, uz to će, siguran sam, morati progutati još jednu gorku pilulu – doživjet će fijasko i u svome, livanjskom kraju. A sve to je mogla izbjeći.
Što se, pak, tiče Čovićeve poruke da on nije ni na jednoj listi, i to je demagogija. Kad sve ovo završi, budite sigurni, on će se uhljebiti u Domu naroda državnoga Parlamenta i blokirati sve procese na način kako je to činio i u prethodne četiri godine. Ne isključujem, dakako, da je mjesto tamo nakon izbornog fijaska rezervirano i za njegovu zamjenicu Krišto.
Jesu li sankcije Marinku Čavari poruka i Čoviću šta ga čeka ukoliko se odluči za nastavak blokade uspostave vlasti i nakon općih izbora i vjerujete li da će on tu poruku shvatiti ozbiljno?
– Moram priznati da prema dosadašnjim sankcijama imam poprilično rezervi. Prvo, narod bi rekao, zmiji treba stući glavu, a zmijska glava u ovoj zemlji je u prvim ljudima triju etnonacionalističkih oligarhija. Za sada, međutim, po glavi se, ali poprilično nježno i bez ambicija da je se stuče, udaralo samo u odnosu na Milorada Dodika.
Druga dvojica etnopoglavica su ostala pošteđena. S druge strane, udarcima u zmijsku glavu se nije priključila i Evropa, barem ne na način koji je garancija uklanjanja kočničara BiH na njezinom putu prema normalnoj državi i društvu. I na koncu, od sankcija ne smiju biti pošteđeni i suradnici trojice etnokabadahija, ali i gospodarski subjekti koji su njihova financijska logistika.
Uz sve to, ako su sankcije prema Čavari poruka Čoviću, treba ih podržati. No, nisam u to posve siguran. Uostalom, uz sve te sankcije Čavara je i danas glavna HDZ perjanica, nosilac liste za federalni parlament. I nikom ništa. Kao što nikog ne muči ni činjenica da se protiv njemu sličnih vode kazneni postupci, ili su u kaznenim postupcima osuđeni, a nositelji su različitih izbornih listi.
Na izbornim listama nema mnogih političkih veterana. Je li ovo čuvanje odanih kadrova za najudobnije fotelje u državnom Domu naroda ili su ipak odlučili da odu i u političku penziju?
– Prvo, po onome što sam uspio upratiti to baš i nije masovna pojava. No, i to malo slučajeva, u SNSD-u i SDA posebice, čini neku vrstu iznenađenja. Koliko god se, hoću reći, nakon izbora danas „pokošene“ pokušalo uhljebiti, bojim se da će se tome moći udovoljiti samo djelomično.
Luburićevski ataci
Je li njihovo sklanjanje stvar nekog dogovora s njihovim šefovima ili posljedica neke vrste opstruiranja šefovske volje ostaje za vidjeti. U svakom slučaju, sklanjanje veterana nema intenzitet temeljem kojeg bi se moglo govoriti o smjeni generacija.
Prođoše dvije sedmice od devastiranja Partizanskog groblja u Mostaru. Po ko zna koji put je ovaj anticivilizacijski čin ostao nekažnjen. Do kada će ovi rušilački pohodi za policiju i tužilaštvo ostati “nemoguća misija”?
– Luburićevski ataci na Partizansko groblje su pokazatelj stvarnog stanja u ovoj zemlji, u dijelu BiH kojeg pod svojom šapom drži HDZ posebice. Činjenica da je rušilački pohod na mostarski simbol antifašizma ostao nerješiva enigma i za policiju i za tužiteljstvo govori samo kako su oni pod političkom šapom. Jer, što je politika učinila da do tog sramnog čina ne dođe?
Pročita li itko osudu uništavanja Partizanskog groblja od prvog čovjeka HDZ-a? Nije. Što je policija učinila da do toga ne dođe jer atak na to groblje nije prvi nego tek jedan u nizu? Zašto policija nije ništa poduzimala? Nije li joj s vrhova policijsko-političkih struktura naređena indolentnost? I takvih bi se pitanja moglo redati do u nedogled.
U svakom slučaju, hoću reći, riba smrdi od glave. A glava je u konkretnom slučaju u zgradi HDZ-a. I sve dok se ona ne počisti teško je očekivati i drugačije postupanje institucija države, policije i tužiteljstva pod njegovom kontrolom prije svega.
