Adi Ćerimagić, analitičar Inicijative za evropsku stabilnost (ESI) u Berlinu je u razgovoru za bhdijaspora.net odgovarao na brojna pitanja koja se tiču naše domovine.
Dotakli smo se izmjene Ustava Bosne i Hercegovine, uticaja Evropske unije na pitanja u našoj zemlji, ali i sve većeg masovnog odlaska mladih ljudi.
Razgovarao: Mustafa Mulahuseinović
Navršilo se tačno osam godina od velikih februarskih protesta u Bosni i Hercegovini koji su donijeli do mnogo većeg angažmana vlasti EU u našoj državi. Ipak stanje od tada gotovo je nepromijenjeno i sada smo u još većoj krizi. Imaju li građani BiH sada u 2022. godini snage da se izbore sa korumpiranim političarima i da ih sklone sa vlasti?
Suprotno rasprostranjenom mišljenju, građani BiH su u zadnjih dvadesetak godina često koristili izbore kako bi kaznili i smijenili vlast, isprobali neku novu stranku i političare. U svakom slučaju, činili su to češće nego susjedi u Crnoj Gori ili Srbiji.
Tako je u BiH svaka od većih političkih stranaka, uključujući i HDZ BiH ili SDA, u nekom trenutku bila izvan vlasti na različitim nivoima. Neke od ranije velikih ili nezaobilaznih stranaka, poput Stranke za BiH, HDZ 1990 ili DNS-a, u međuvremenu su postale politički patuljci.
Činjenica da je zadnjih dvadeset godina broj osoba koje glasaju na izborima porastao za više od pola miliona, govori i da građani vjeruju u izbore te da potencijala za promjene stranaka i političara na njima ima. Ono što je pitanje, naravno, jeste da li političari i stranke u BiH mogu donijeti kvalitativnu promjenu u načinu razvoja, donošenja i provedbe javnih politika. Sve češće vidimo takve kvalitativne promjene na lokalnom ili kantonalnom nivou. Građani su kroz žalbe, sugestije i proteste od 2014. do danas pokazali da mogu imati uticaja. Naravno, pritisak građana bi morao biti puno masovniji, češći i sa više fokusa, pa bi i rezultati bili bolji.
Jesu li namjere Evropske unije prema Bosni i Hercegovini u potpunosti iskrene? Da li Bosna i Hercegovina zaista ima budućnosti u EU?
U zadnjih dvadesetak godina osnovu EU politike u regionu činilo je obećanje punopravnog članstva u EU. Uz pomoć tog obećanja, kako u regionu tako i u BiH, EU je ostvarivala određeni uticaj, mijenjala situaciju na bolje i omogućavala građanima i privredi regiona bolje uslove za život.
Samo kroz potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju i proces uspostavljanja bezviznog režima, u BiH je tokom 2000-tih došlo do uspostavljanja novih i unaprijeđena rada postojećih institucija. To je zauzvrat omogućilo građanima i privredi da putuju u EU bez viza, a kompanijama u BiH da izvoz u EU do danas na godišnjem nivou povećaju za 3.5 milijarde eura.
Međutim, unazad nekoliko godina proces proširenja EU širom regiona ne funkcioniše. Ne proizvodi promjene na bolje u zemljama koje su u procesu pridruživanja najnaprednije (Crna Gora i Srbija), ne nagrađuje promjene na bolje u zemljama koje se reformišu (Sjeverna Makedonija i Albanija), a u BiH i Kosovu o članstvu ili procesu se više i ne govori. Razloga za to je više, a činjenica da neki od tih razloga nemaju nikakve veze sa regionom i reformama ili izostanku reforma u njima, dovelo je do potpunog gubitka vjerodostojnosti i uticaja EU u regionu.
Zbog toga i sve snažnije vidimo povratak mračnom realizmu u regionu, od naoružavanja i negiranja činjenica o ratovima iz 1990-tih do udara na institucionalni i ustavni okvir BiH.
Da li je u BiH potrebno izvršiti potpunu reformu Ustava, a ne djelimičnu kako se predlaže iz krugova EU, kako bi se ova država konačno riješila tereta ogromnog državnog aparata i korisnika državnog budžeta? Treba li izvršiti reorganizaciju kantona i entiteta i na koji način?
Veliki broj stručnjaka, domaćih i stranih, ali i političara i stranaka u zadnje dvije decenije izašlo je sa vrlo konkretnim, detaljnim i zanimljivim prijedlozima za izmjene ustava BiH. Moj think tank ESI je, naprimjer, prije petnaest godina predložio ukidanje Federacije BiH i „kantonizaciju“ čitave BiH, gdje bi uz deset sadašnjih kantona i Brčko Distrikt, Republika Srpska bila jedan ili možda čak i dva kantona u okviru BiH sa 140ak općina, 12 ili 13 kantona i državnim nivoom. Međutim, ni taj kao ni mnogo drugih prijedloga, iako su neki vrlo ozbiljno i detaljno razmatrani, nisu dobili ustavom predviđenu podršku u parlamentima BiH.
Nama susjedna Republika Hrvatska, naprimjer, sa svojih 556 lokalnih jedinica (tri puta više od BiH!), 20 regiona i državnim nivoom, koji svaki imaju svoje nadležnosti i budžete, ima veći broj izabranih predstavnika i zaposlenih u javnoj upravi na 100,000 stanovnika od BiH. Već decenijama se u Hrvatskoj vodi povremeno vrlo žustra rasprava o reformi i smanjivanju državnog aparata i broja zaposlenih. Ali iz godine u godinu što se dešava je da državni aparat konstantno raste.
Značajne izmjene ustava, institucionalne i teritorijalne organizacije, su u svim zemljama vrlo teške za provesti jer zahtijevaju široku političku podršku a zadiru u interese različitih grupa i pojedinaca. U multietničkim zemljama kao što je BiH to je još teže. Međutim, to nije nemoguće, naročito kada se u njihovom razvoju i usvajanju uzimaju u obzir različiti interesi, strahovi i potrebe. I kada je vuče snažna i rasprostranjena vizija društva i zemlje.
Hoće li Bosanci i Hercegovci dočekati dan kada će moći glasati samo za jednog predsjednika, a ne tročlano Predsjedništvo?
U BiH imate ogroman broj primjera gdje u multietničkim sredinama institucije vlasti ne samo da nisu organizovane na način da su kolektivne i da u njima sjede predstavnici ili pripadnici različitih konstitutivnih naroda, već pripadnici različitih naroda glasaju za predstavnike ili pripadnike drugih naroda i kada imaju kandidate iz svog naroda. Primjera je bezbroj, od načelnika Vareša, preko općine Centar Sarajevo do Doboja ali i svaki od trinaest premijera ili entitetskih predsjednika.
Ne vidim razloga da građani BiH isti odnos ne bi mogli imati i prema izboru za šefa države. Međutim, da bi se to dogodilo potrebno je u Parlamentarnoj skupštini BiH pridobiti ustavom propisanu većinu za takvu jednu reformu. I ublažiti ili odogovoriti na strahove i interese onih koji za takvu promjenu moraju biti.
Odlazak mladih iz BiH ne jenjava, čak šta više poprima sve veće katastrofalne razmjere. Postajemo zemlja penzionera. Kako to riješiti?
S obzirom na trenutna kretanja na tržištu rada u EU i trendovima koji postoje i u drugim zemljama regiona, ali i EU, odlazak stanovnika BiH nemoguće je zaustaviti. U tom smislu mislim da je potrebno raditi u dva pravca. Jedan je raditi na promijeni činjenice da najveći broj građana BiH koji odlaze nemaju realnog izbora da ostanu. Drugi je raditi na stvaranju uslova da kada već odu, steknu iskustvo, poznanstva i određeni kapital, imaju mogućnost i uslove da se vrate u BiH.
Uzmite primjer medicinskog kadra u BiH. Krajem 2020. u BiH na biroima za zapošljavanje bilo je desetak hiljada nezaposlenih medicinskih radnika, uključujući i veliki broj ljekara. Zdravstveni sistemi u BiH nisu u mogućnosti, sve i kada bi imali budžete, da zaposle toliki broj zdravstvenih radnika.
Rad u dva pravca značio bi da bi dio od tih desetak hiljada zdravstvenih radnika, kroz reformu zdravstvenih sistema i ulaganje, trebao imati mogućnost da ostane u BiH i zaposli se. Drugi pravac bi bio stvaranje uslova da oni koji odu ili su već otišli, za dvije ili pet godina se mogu vratiti i pokrenuti biznise koji su i izvan postojećih zdravstvenih sistema.
Spomenuli ste BiH kao zemlju penzionera, međutim i mnoge bogatije zemlje EU imaju sličnu situaciju. Zašto dio zdravstvenih radnika iz BiH koji danas žive i rade u EU se ne bi mogao vratiti u BiH, kako bi uz kapital i kontakte iz EU, pokrenuli nove biznise koje bi penzionerima iz BiH ali i EU omogućili ugodne (i od EU jeftinije) sretne penzionerske dane uz obale rijeka Une ili Neretve?
