Uoči nove turističke sezone u Hrvatskoj opet svjedočimo novim žalopojkama oko nedostatka radne snage u sektoru ugostiteljstva.
Procjenjuje se da će tako i ovog ljeta manjkati hiljade konobara, kuhara, sobara, recepcionera i drugih profila turističke branše. No krajnje je napadna činjenica to da pritužbe ugostiteljskih poslodavaca nekako uvijek prati svojevrsna iznenađenost.
Svi su na određeni način zatečeni, premda navlas istu situaciju zasigurno možemo očekivati i dogodine. O čemu je tačno riječ?
Naravno, enigme nema: hrvatski državljani u naponu radnog vijeka masovno odlaze u zapadnije države EU-a, jer su im plaće u RH premalene.
Nema više radne snage u Slavoniji, koja se u ljetnim mjesecima doslovce slijevala na Jadran, ali nema je ni u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Makedoniji.
Iscrpljen je kadrovski bazen u neposrednom susjedstvu, pa se sve više poseže za popunom iz Azije, kao i ranije u sektoru građevinarstva: Nepal, Filipini, Indija, itd, piše Deutsche Welle.
Nisu pomogli ni pregovori za dopune Kolektivnog ugovora na granskoj razini.
Plaće su malo porasle, očito nedovoljno, ali poslodavci tvrde da za veće nemaju mogućnosti. Također, nisu u poziciji dizati cijene koje je inflacija ionako povisila, pa se često mogu čuti zamjerke državi koja se bi se navodno mogla odreći dijela svojih prihoda.
No to je ionako već opće mjesto poslodavačkih kritika. „Ipak ne bih rekao da je u tome tajna uspjeha“, rekao je o tome za DW Damir Krešić, direktor Instituta za turizam u Zagrebu.
„Država bi mogla učiniti nešto drugo”, kaže on, „ali ne bez saradnje s poslodavcima i sindikatima – najprije izraditi strategiju za kompletnu privredu.
Pritom odgovoriti na pitanje koliko trebamo radnika iz koje struke. Inače, godinama sam uzalud upozoravao na taj problem u turizmu. No pristup nam je stihijski, a čuđenje svaki put isto, mada je i problem isti. Čudni smo ustvari mi koji se tako čudimo.“
Krešić stoga tumači da rješenje leži u dugoročnoj pripremi obrazovnog sustava, nakon definiranja sektorskih potreba.
Uz to treba dodatno regulirati tržište rada, da radnici dobiju primjerenu naknadu za svoj rad, umjesto situacije u kojoj mnogi radije prihvaćaju dohodak na ruke, iliti „na crno“, jer tako dobiju više.
Uostalom, ako je riječ o svega tri ili četiri mjeseca rada godišnje, ne može ni biti riječi o stabilnom zaposlenju i strateškom rješenju za ma čiju egzistenciju. Onda bi logično bilo da radnici odlaze u Irsku i za jednaku plaću, ali na stalno zaposlenje, a kamoli za duplo veću.
„Suočili smo se među ostalim s izvjesnim nedostacima angažmana radne snage iz Azije u hrvatskom turizmu. Pokazuje se da nisu dobro rješenje za naše ugostitelje, ali sad već nemamo mnogo izbora, barem ne za ovu i sljedeću sezonu.
Pritom nemam ništa protiv tih ljudi s drugog kontinenta, da budem jasan. Oni mogu biti marljiviji ili pošteniji radnici od nas samih, nema tu pravila, dakle, ne govorim o tome. Problem je uslužna industrija u kojoj hrvatski radnik ovdje uvijek nudi kvalitetnije autentično iskustvo domaćinstva“, drži Krešić.
Na sličan način niti hrvatska recepcionerka ili konobarica ne bi na Filipinima bila uspješnija radnica od domicilne snage.
Direktor IZT-a pojašnjava da turizam jednostavno podrazumijeva kontakt, lokalno iskustvo, razumijevanje konteksta, kulturološku uklopljenost.
„Zato nam je neophodna planska proizvodnja kadra“, zaključuje on, „uz adekvatne uvjete kako bismo zadržali radnike, jasno, jer ćemo ih u protivnom uzalud školovati.“
