Banjalučki analitičar, kolumnista i psiholog Srđan Puhalo, zove ga se najmračnijim nadimcima, utrkuju se neki mediji i još puno pojedinaca da mu izmisle biografiju, a sve nakon što je ponovo zatražio tačan broj ubijene djece u Sarajevu.
Mjesto rođenja, datumom stradanja, ako je moguće i načinom stradanja. Ali, vidite, to država nije uradila. I to otvara prostor ljudima da manipulišu brojevima.
Prije sedam godina Puhalo je tražio isto, kako kaže, ne zbog sebe, nego zbog žrtava, ubijenih, zbog istine i budućnosti, ali to je nekako prošlo ispod rada.
No, posljednji tekst pod naslovom “Dokažite da je u Sarajevu ubijeno 1.601 dijete ili prestanite koristiti taj broj”, objavljen na portalu Analizraj.ba pokrenuo je lavine žestokih reakcija.
Puhalo je u razgovoru za Interview.ba pojasnio motive svojih zahtjeva.
Malo mi je ovo sve čudno, jer iste podatke tražite već godinama. Kako se onda dogodilo da to danas postane velika stvar, predmet emotivnih, povijesnih, političkih analiza, a prije sedam godina nije?
Puhalo: Ne znam, a iskren da budem, nije me ni briga. Ja u principu znam šta sam pisao 2015. godine i znam da taj tekst nije nikoga motivisao, natjerao, da bilo šta uradi po ovom pitanju.
Dokažite ili prestanite koristiti
Da se podsjetimo, na taj tekst iz 2015.
Puhalo: Prva stvar koja mi je važna je da sam ukazao na problem između odnosa ubijene djece kojeg vode institucije sistema, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i broja koji se pojavljuje u medijima.
Onda sam ukazao na isti problem koji se pojavljuje kod Tokače (Mirsad, direktor Istraživačko-dokumentacionog centra, op. aut.).
I onda sam pokazao cifre, bio sam vrlo precizan. Pa sam se prosto zapitao – šta nam ovo govori?
Da dvadeset i sedam godina od kraja rata u BiH ne postoji jedinstven i precizan spisak ubijene djece u Sarajevu, da se u javnosti preuveličava broj ubijene djece u Sarajevu, da je podatak o ubijenom 1.601 dijetu u Sarajevu već postala istina i za medije i za zvaničnike, govori nam da niko ne želi da ovu manipulaciju brojevima prekine…
Kako je onda taj tekst prošao gotovo nezapaženo, a ovaj poslednji izazvao toliko reakcija? Šta se dogodilo za tih sedam godina?
Puhalo: Opet moram reći, nemam pojma i mene to ne interesuje. Ja sam samo rekao, dakle, vrlo jednostavno, zapravo zamolio da se pažljivo pročita moj tekst iz 2015. u kojem sam pisao o broju ubijene djece.
Napisao sam da mediji u Sarajevu znaju da taj broj nije utemeljen na pouzdanim istraživanjima, ali i dalje bez ikakvog zazora prenose netačne informacije.
Napisao sam da ne znam zašto to rade, ali u svakom slučaju nije korektno, profesionalno i pošteno. I u naslovu je stajalo: Dokažite da je u Sarajevu ubijeno 1.601 dijete ili prestanite da koristite taj broj.
Kome zapravo odgovara ta manipulacija brojevima?
Puhalo: Ja mislim da odgovara svim nacionalistima, jer svi nacionalisti u BiH imaju tendenciju da sebe prikazuju kao žrtve, isključivo kao žrtve. A ako si žrtva, onda imaš opravdanje za mnoge stvari.
Na primjer?
Puhalo: Pa eto, ako si žrtva, onda ne možeš počiniti zločin nad drugima.
Ako si žrtva onda imaš pravo da neke moralne vrijednosti, koje su univerzalne, svedeš na etničko i da to što vrijedi za tebe ne vrijedi za ostale. Ako si žrtva onda je tvoja osveta, o kojoj maštaš, opravdana.
Pa kako onda da se ponašamo u ovoj situaciji? Djeca su ubijena, ali zar nije važnije reći istinu, dati tim brojevima ime, prezime, osobnost? Možda je zapravo i riječ o 1.601 ubijenom djetetu? Koliko je teško dati javnosti informacije?
Puhalo: Problem je u tome što se ovo pitanje postavlja.
Dvadeset sedam godina nakon rata. Jer država BiH je odavno trebala napraviti spisak svih svojih žrtava, imenom, prezimenom, datumom rođenja, datumom stradanja, ako je moguće i načinom stradanja.
Ali, vidite, to država nije uradila. I to otvara prostor ljudima da manipulišu brojevima.
U slučaju ubijene djece u Sarajevu sad imamo dva pola priče – jedan emotivni, drugi naučni, istraživački. Posebno i kad su reakcije u pitanju. Je li moguće pomiriti emocije i statistiku? Posebno, kad smo mi u pitanju.
Puhalo: Treba, prije svega, uspostaviti pošten odnos prema žrtvama.
To, očito, mnogi tako ne čitaju. Zašto?
Puhalo: Jer bi se mnoge stvari u tim, hajde da kažem, nacionalnim narativima, dekonstruirale kada bi imali prave brojeve.
Te emocije moraju se potkrijepiti nekim brojevima. Jer nije isto kad pogine 100.000 ljudi i duplo više u ratu. Jednostavno ću objasniti – kada pitate Srbe u Prijedoru zašto se desio Prijedor 1992. najveći broj će odgovoriti: Da nam se ne ponovi Jasenovac!
Ako odete u Gradinu koja je na teritoriju Republike Srpske , vidjet ćete da tu piše da je ubijeno 700.000 ljudi, od toga 500.000 Srba.
Ako odete u Muzej za istraživanje genocida u Beogradu, naći ćete spisak od 130.000 ljudi koji su ubijeni u Jasenovcu. Moramo imati u vidu kontekst, to je bio Drugi svjetski rat, kada nije bilo ni popisa, ni ličnih karata…
Kompletan intervju pročitajte na linku.
