Historičarka Dubravka Stojanović redovna je profesorica na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Kroz svoj angažman često upozorava na savremene nacionalističke opasnosti, otvoreno kritikuje i vlast u Srbiji.
U intervjuu za Klix.ba je govorila o savremenim oblicima fašizma, revizije prošlosti i slično.
Posebno je zanimljiv njen stav o Dodiku i Vučiću
Kako smo kao društvo dospjeli do faze kada ni danas ne možemo ustvrditi da smo pobijedili fašizam? U kojim to oblicima vi danas uviđate fašizam u savremenom društvu u zemljama bivše Jugoslavije?
On je svuda oko nas. On je u jeziku, jezik je i dalje nasilan. A, kao što je rekao Ranko Bugarski – rat je počeo u jeziku. Fašizam je u nasilju nad institucijama, u potiranju prava, u urušavanju sudstva, u moći koja se koncentriše u malom broju ruku ili u samo jednim rukama.
Fašizam je u potpunoj kontroli nad državom i društvom. Fašizam je u svakodnevnom nasilju u kojem se vidi jedini način za rješavanje problema. Fašizam je u stalnoj prijetnji ratom i istrebljenju drugog, manje važnog, nižeg od nas. Fašizam je u veličanju svijetle prošlosti. Fašizam je, u krajnjoj liniji, u tome što smo se na sve to navikli. Fašizam je kad zlo postane normalno.
Ponovo se spominju neke nove granice ili crtanje novih mapa. Koliko nas je historija naučila da budemo oprezni i da li je na Balkanu u skorijoj budućnosti realan takav scenarij?
Takav scenarij je uvijek realan, kao sto smo vidjeli 90-ih. Tek iz perspektive Jugoslavije to nije izgledalo moguće. Pa je to uspješno napravljeno. Tada su iskoristili gužvu oko kraja Hladnog rata, kada su svi gledali u “svijetlu budućnost”, mi se sjurili u prošlost. Takvi svjetski poremećaji su ponovo mogući i eto odlične prilike da se sve pokuša ponovo. Mape se iscrtavaju da bi se ti programi stalno držali na “blagoj vatri”, da se stalno podgrijavaju.
Nikada se od toga nije ni odustalo. To se vidi iz toga što svi koriste svoje dijaspore u susjednim državama za destruktivne politike i stvaranje stalne nestabilnosti. A Bosna i Hercegovina je u tome uvijek idealna meta. Tako da čak i ako konflikt danas nije moguć, moguće je održavati tu paralizu koja je idealno tlo za neki budući sukob. Mi smo svi paralizovani u velikodržavnim politikama već više od 30 godina, nikada to dubinski nije dovedeno u pitanje.
Kako vidite odnos današnje Srbije prema susjedima, a prije svih prema BiH?
Upravo ovako kao što sam opisala. Srbija podrškom svojoj dijaspori u BiH i Crnoj Gori parališe te dvije države, produbljuje krizu i stalno prijeti Miloševićevom floskulom da će jednom “svi Srbi živjeti u jednoj državi”: To je prije neki dan izgovorio ministar policije Aleksandar Vulin. Takvom politikom ne samo što se stalno produbljuje nestabilnost u regionu, nego se u potpunosti koči i sopstveni razvoj. Nema napretka ni u jednom polju, jer prioriteti su i dalje nacionalistički, što znači da problemi društva nikoga ne zanimaju.
I tako društvo sve više tone u siromaštvo, beznađe i opštu bijedu. To onda postaje još bolja osnova za novi talas nacionalizma. Zato često govorim da razvoj srpskog društva nije u interesu nijednih ovdašnjih vlasti. Ovako se lakše vlada, u bijedi nema ko da se suprotstavi. Zato je nacionalizam idealna ideologija za autoritarne vladare, stalno nude taj lilihip jer nemaju šta drugo ponuditi. A to im omogućava dugu i apsolutnu vladavinu, dok “ne ispune zavjet predaka”. A pošto je tako postavljen “zavjet” neostvariv – eto njima vječne vlasti!
Ko je prema vašem mišljenju glavni katalizator problema u regiji?
Mnogo je tu zaslužnih. Ako pogledamo sve vlasti u državama nastalim na tlu Jugoslavije – u svima su na vlasti oni koji su vodili ratove 90-ih, pa čak i u Sloveniji. Zato za mene katalizator nema ime. To je jedna neprekidna borba protiv napretka i modernizacije, a za apsolutnu vlast. Svim sredstvima. E, sad, što je veći narod, to je i veća odgovornost i teže su posljedice.
Ali, za mene je ipak ključno to što kao da su svi u “zajedničkom zločinačkom poduhvatu” i ma koliko da su na prvi pogled ti nacionalistički interesi sukobljeni, oni jedni bez drugih ne mogu, oni su ti spojeni sudovi. Nacionalisti imaju zajednicki cilj – apsolutnu vlast uz pomoć prodaje magle, stalni konflikt je njihova hrana. Dakle – glavni katalizator nije jedan narod ili više njih, nego autoritarne i do koske korumpirane vlasti koje nestabilnošću u regionu sebi stalno produžavaju rok trajanja.
Ko koga više ucjenjuje: Aleksandar Vučić Milorada Dodika ili obratno? I ko je čiji igrač u kontekstu EU puta i Rusije?
Svi svakoga i svako svakome. Imam utisak da oni zamišljaju da su veliki igrači, da jedni druge ucjenjuju, vuku za nosove, da igraju veliku međunarodnu utakmicu. A u stvari su sitni šibicari i prevaranti, čije su strategije od dana do dana, brzopotezne, da se onaj drugi nabrzaka prevari i iskoristi. Nije to politika.
To je uličarsko nadgornjavanje. Oni jedni druge drže kao taoce, ne smiju dozvoliti da ma ko iz igre ispadne, jer se onda ruši cijela građevina. Mi to vidimo jasno u Srbiji. Niko, pa ni oni s najvećim aferama, sada čak i sa sumnjom za podvođenje djevojčica u Jagodini, ne smiju pasti! Ako padne jedna kockica, padaju sve. Tako je to u sistemu hobotnice i njenih pipaka.
Koliko je današnja politika iskrivila historiju i kako se zaštititi od relativizacije prošlosti?
Njoj je istorija puščano gorivo. Preko mitologizovane prošlosti drže se nacionalsitičke tenzije, servira priča o sebi kao najvećem i svima drugima koji zabadaju nož u leđa, kada je najteže. Pomoću istorije je najlakše održavati tenzije i visoke emocije, pričom šta je ko kome u prošlosti radio. Sebe predstavaljate kao vječnu žrtvu, što vas oslobađa od svake odgovornosti. Za to je dobar svaki period, a Drugi svjetski rat prosto idealan.
Ali je potrebno onda da svoje kvislinge također prevedete u tabor pravednika, jer je nezamislivo da ste “vi” nešto pogrešo radili kada vi možete biti samo žrtva. Zato i imamo problem svake godine s proslavom Dana pobjede nad fašizmom. Evo mi sada u Srbiji slavimo više rusku pobjedu nad fašizmom nego svoju, jer ne znamo koga bismo slavili, ne možemo još da se odlučimo kako se ovdje završio Drugi svjetski rat i ko je u njemu pobijedio u domaćem ratu.
Odnosno, pravi pobjednici nam se ne sviđaju pa bismo da nađemo neke boje, “nama” bliže i draže. Ma na kojoj strani su u tom ratu bili. To je jedan od korijena naše moralne zatupljenosti, jer ko odustane od antifašizma, dođe u ozbiljan problem sa sistemom vrijednosti koj vlada u društvu. Tada sve postaje moguće i granica više nema. A to je užasno, užasno opasno. I za region i za svakog pojedinačno.
