Bh. nogometni golman Asmir Begović prisjetio se svog djetinjstva i situacija koje je prošao da bi danas postao svjetski poznat čuvar mreže, a između ostalog, rekao je da će svojim roditeljima biti vječno zahvalan zbog žrtve koju su u tim teškim trenucima podnijeli.
Prije nekoliko dana Begović je u razgovoru za Goal.com govorio o svojoj karijeri te djetinjstvu u BiH i Njemačkoj, odakle je morao otići u Kanadu u potrazi za boljim životom.
“To je bio težak period za moju porodicu i mislim da što sam više odrastao, sve više sam razmišljao. Tada prvi put bili izbjeglice, a ja sam imao samo četiri godine”, rekao je Begović za Goal pa nastavio:
“Tokom pandemije koronavirusa i pauze u svijetu nogometa, te svemu što se počelo dešavati, vraćala su mi se neka sjećanja.
Sjetio sam se kako smo bježali i putovali u brodovima, samo da odemo na neko sigurno mjesto. Imao sam ‘flashbackove’ s vremena na vrijeme kada putujem u automobilu.
Nemam previše uspomena o napuštanju BiH, više ih je o napuštanju Njemačke i odlasku u Kanadu. To mi je bilo jako teško.”
Begović kaže da takvi uslovi u životu daju osjećaj otpornosti, ali i zahvalnosti za sve ono što danas posjeduje.
Stabilnost
“Nismo imali stabilnost jer su imali vizu na godinu dana i bilo je nemoguće produžiti ih jer naši prihodi nisu bili dovoljni.
Sjećam se toga puno više i očito, sve je to imalo utjecaj i na moju porodicu. Ovakve situacije stvaraju osjećaj nemira, ali i otpornosti i osjećaja zahvalnosti za ono što danas imate, a to je dobar život.
To te uvijek tjera da budeš bolji i daje ti osjećaj straha da se nikada ne poželiš vratiti”, kaže Begović.
Dalje je rekao da su njegov otac i majka morali podnijeti ogromnu žrtvu da bi se izborili za bolji život.
“Ono što je najbitnije jeste da osjećam ogromno poštovanje prema svojim roditeljima. Kako stariš, imaš i odgovornosti u životu i na kraju krajeva sam postaneš roditelj.
Prošlost
Ipak, ne mogu ni da zamislim šta su oni sve morali proći tada.
Niko nas tada nije žalio niti moji roditelji su sažaljevali sami sebe. Radili su po nekoliko poslova. Moj otac je odustao od nogometa kako bi bio dostavljač.
Mama je radila u restoranima i kao čistačica, a onda se školovala da bude medicinska sestra i uporedo je učila novi jezik”, kaže Begović i dodaje:
“Uspjeli smo sve to prevazići i izdignuti se iznad svega jer su se moji roditelji nevjerovatno žrtvovali. Kada si stavljen u takav položaj imaš samo dva izbora, ostati ili otići.
Otišli smo i to je bio pravi potez. Srećom, bio sam dobar u nogometu i to mi je pomoglo da se integrišem. Kada si mlađi ne razmišljaš o tim stvarima.”
Za kraj je rekao da je bio izuzetno sretan što je u reprezentaciji BiH upoznao i druge igrače koji su bili iz izbjegličkih porodica, odnosno koji su prošli isti ili sličan put kao on.
“Kada sam napunio 18 godina, morao sam preseliti u Belgiju dok sam čekao da se riješe problemi s papirologijom.
I tu je bio klub za koji nikada ranije nisam čuo – La Louviere, koji je u tom trenutku bio u krizi, no srećom, Harry Redknapp je došao i vidio je nešto u meni, odakle sam otišao igrati protiv velikih klubova iz Premiershipa i protiv velikih igrača.
Znao sam da će me to dovesti do reprezentacije. I zaista, bilo mi je jako drago da dođem u reprezentaciju BiH jer je u toj generaciji bilo dosta igrača iz izbjegličkih porodica poput mene”, kaže Begović.
Begović je trenutno ambasador UN-a za izbjeglice i kaže da ga boli kada vidi ljudsku cijenu sukoba kao što je ruska invazija na Ukrajinu.
Ističe da se trenutni ratovi u svijetu vode zbog ljudskog ega, a ljudima je generalno poručio da uvijek pokušaju biti otvorenog uma.
