Bh. rediteljica Jasmila Žbanić dala je intervju za jedan od vodećih svjetskih medija, londonski The Guardian.
Ona je u intervjuu govorila o filmu “Quo vadis, Aida?” i reakcijama koje je izazvalo njegovo prikazivanje u BiH i regiji.
Novinarka Rachel Cooke Jasmilu Žbanić opisuje kao optimistkinju čiji je život trajno obilježen užasnim ratom iz devedesetih koji je bio u našoj zemlji.
“Imala sam 17 godina kada je rat počeo, i tada nismo razumjeli zašto se sve to događa. Bili smo ubjeđeni da takvo nešto u Jugoslaviji nije moguće. U mojoj porodici ima Srba, ali i Hrvata. Bili smo naivni, mislili smo da će sve to proći, te da će trajati mjesec, najviše dva. Pojavili su se neki glupi ljudi s puškama, ali uskoro će otići”, kaže Žbanić na početku intervjua.
Ona dodaje da smo se, kada se to nije dogodilo, naučili da se svijet može okrenuti u roku od 24 sata.
“Naučili smo da je život veoma krhka stvar, kao i sam sistem. Ovaj osjećaj nosim kroz život, i ništa ne uzimam zdravo za gotovo”, kaže ona.
Jasmila ističe kako je prije deset godina počela razmišljati o filmu o Srebrenici.
“Nadala sam se da taj film neću snimati ja. To je čak i nakon 25 godina vrlo vruća politička tema. Srbijanski političari i dalje negiraju da se išta dogodilo u Srebrenici. Ljudi i dalje žive s posljedicama tragedije. Imaju svoju bol, svoju ideju kako bi film trebao izgledati”, kaže Jasmila.
Ona je istakla kako je snimanje jednog ovakvog filma odgovornost svih nas. Pohvalila je i hrabrost koju su u filmu istakli Jasna Đuričić, koja igra UN-ovu prevoditeljicu Aidu) i Boris Isaković (koji igra Ratka Mladića).
“Oboje su iz Srbije. Za Jasnu je ovo bio izuzetno veliki zadatak, upoznala je majke Srebrenice i imala je veliku odgovornost prema tim ženama. Boris Isaković je morao tumačiti lik Mladića, čovjeka kojeg u Srbiji i dalje smatraju herojem. Kako odigrati ovu ulogu? Kako prikazati suštinu ovog lika?”, pita se Žbanić u intervjuu.
Ona je istakla kako je BiH podijeljena na dva entiteta, te da je prikazivanje jednog ovakvog filma u entitetu RS za sada nemoguće, iako su producenti imali želju da to učine.
“Vlasnici kina su preplašeni. Strah ih je da će ih vlasti kazniti. Pokušali smo zaobići ovo i predložili organizaciju nekih “skrivenih” projekcija koje ne bi bile najavljene. Međutim, odbili su i to, kazavši da će vlasti nekako saznati za to”, priča Žbanić.
Ona je dodala kako je film pobrao dobre kritike i reakcije u svim mjestima gdje je prikazan. Jasmila u intervjuu ističe kako je filmska priča pogodila i gledatelje rođene nakon genocida u Srebrenici.
Na kraju intervjua Žbanić zaključuje kako u Bosni i Hercegovini nije nije pobijedio, te da su fašisti još uvijek svugdje oko nas.
“Žrtve i počinioci zločina žive jedni uz druge, osuđeni su samo oni veći zločinci. To je jedna zaista teška tema, i nadam se da moj film omogućava ljudima da razgovaraju o tim temama”, zaključila je Jasmila Žbanić u intervjuu za The Guardian.
