Nakon što je visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt 12.4.2022. godine donio Nalog o obustavljanju primjene Zakona o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcioniranje javne vlasti, reagovao je i potpredsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Denis Šulić.
U svojoj reakciji, Šulić je, govoreći o državnoj imovini, ustvrdio da je ona Dejtonskim sporazumom data Republici Srpskoj.
Imovina pripada Republici Srpskoj. Imovina je Republici Srpskoj data Dejtonskim mirovnim sporazumom i nijedna odluka, ni bonska ni izmišljena bonska odluka, ne može promijeniti tu odluku koju imamo u Dejtonu, koju imamo u Ustavu BiH.
Podsjećamo, kako je navedeno u Nalogu, koristeći se ovlastima koja su mu data članom V Aneksa 10 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, u članu 1. Naloga o obustavljanju primjene Zakona o nepokretnoj imovini, koja se koristi za funkcioniranje javne vlasti, Schmidt je donio sljedeću odluku:
Primjena Zakona o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcioniranje javne vlasti (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 29/22) ovim se putem obustavlja do stupanja na snagu konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o navedenom zakonu.
U kontekstu Šulićeve tvrdnje, prije svega treba naglasiti da se u Dejtonskom mirovnom sporazumu takvo nešto nigdje ne navodi.
Naprotiv, upravo na osnovu pojedinih aneksa Dejtonskog mirovnog sporazuma, odlučujući o zahtjevu sedam delegata Vijeća naroda Republike Srpske za ocjenu ustavnosti Zakona o šumama Republike Srpske, Ustavni sud BiH je u septembru 2021. godine, u predmetu broj U 4/21, između ostalog zaključio da “osporene odredbe Zakona o šumama nisu u skladu sa čl. I/1, III/3.b) i IV/4.e) Ustava Bosne i Hercegovine zato što se pitanja koja se odnose na utvrđivanje svojinskog statusa državne imovine, kao i nadležnost u vezi s tim između državnih i entitetskih organa, trebaju regulirati zakonom koji će biti donesen na državnom nivou jer su ta pitanja, prema navedenim odredbama Ustava BiH, u isključivoj nadležnosti države BiH”.
Tom prilikom utvrđeno je da niz odredbi u Zakonu o šumama Republike Srpske, u dijelu koji glasi “u svojini Republike”, nije u skladu s članovima I/1, III/3.b) i IV/4.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pri čemu Ustavni sud BiH “nalaže Narodnoj skupštini Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, najkasnije u roku od tri mjeseca od isteka roka iz prethodnog stava, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama preduzetim s ciljem izvršenja ove odluke”.
U meritumu Odluke, Ustavni sud BiH je, kako je navedeno, u vezi s dosadašnjom praksom koja se odnosi na pitanja državne imovine, podsjetivši na raniju odluku koji je taj sud donio, broj U 1/1, ispitavši tom prilikom “da li je Republika Srpska imala ustavnu nadležnost da donese Zakon o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja”, podsjetio da je tada objasnio šta se smatra pod pojmom “državna imovina”.
Državna imovina, iako je to oblik svojine koji je po svojoj strukturi sličan građanskopravnoj privatnoj svojini, predstavlja poseban pravni koncept, te, iz tog razloga, uživa poseban status.
Državna imovina je karakteristična po javnopravnoj prirodi odnosa subjekata i korištenja te imovine, kao i njezinog titulara.
Ona obuhvata, s jedne strane, pokretne i nepokretne stvari koje su u rukama javne vlasti i koje joj služe radi vršenja te vlasti, s druge strane, ona može obuhvatiti ‘javno dobro’ (morska voda i morsko dno, riječna voda i riječna korita, jezera, planine i druga prirodna bogatstva, javna saobraćajna mreža, saobraćajna infrastruktura itd.).
Ono, po svojoj prirodi, prioritetno služi svim ljudima u državi.
Kao takvo, ‘javno dobro’ može biti izuzeto iz pravnog prometa (res extra commercium) zbog svog značaja jer je to jedini način da bude sačuvano i zaštićeno.
Obrazlažući dalje svoju odluku, najveći sudski organ Bosne i Hercegovine naglašava, a pozivajući se, između ostalog, na anekse 9 i 4 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, šta se podrazumijeva pod državnom imovinom te da je njen vlasnik država Bosna i Hercegovina:
37. Osim toga, u tački 77. Odluke broj U 1/11, Ustavni sud je naglasio da je predmet reguliranja spornog zakona koji se ispituje “nepokretna imovina koja je pripala Bosni i Hercegovini na osnovu međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije” i “nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša SRBiH”.
Međutim, u nastavku obrazloženja (vidi tačku 82) Ustavni sud je dodatno pojasnio da se pod pojmom “državna imovina” ne mogu smatrati samo nekretnine u smislu zgrada i ostalog, te je dalje naglasio: “Ustavni sud ponavlja kako državna imovina ima poseban status.
Ona obuhvata, s jedne strane, pokretne i nepokretne stvari koje su u rukama javne vlasti i koje joj služe radi vršenja te vlasti.
S druge strane, državna imovina može obuhvatiti javno dobro, koje po svojoj prirodi prioritetno služi svim ljudima u državi (tekuća voda, zaštita klimatskih uvjeta života, zaštita drugih prirodnih resursa kao što su šume, nužna državna infrastrukturna mreža u smislu Aneksa 9 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH itd.).
Takva imovina predstavlja odraz državnosti, njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH.
Također, ne može se zanemariti interes BiH da zadrži ‘javno dobro’ kao dio državne imovine koja služi svim građanima BiH, koje nije nužno da bi se djelotvorno izvršavala specifična nadležnost određenog administrativno-teritorijalnog nivoa u državi.
Osim toga, ova imovina može služiti i kao ‘drugi način finansiranja troškova potrebnih za izvršavanje nadležnosti institucija BiH i međunarodnih obaveza BiH’ u smislu člana IV/4.b) u vezi sa članom VIII/3. Ustava BiH.
Pored toga, Sud dalje podsjeća da iz citirane prakse Ustavnog suda proizlazi da se šume kao javna dobra smatraju državnom imovinom.
Ustavni sud je ranije u Odluci broj U 1/11 zauzeo stav da šume ulaze u okvir državne imovine (tekuća voda, zaštita klimatskih uvjeta života, zaštita drugih prirodnih resursa kao što su šume, nužna državna infrastrukturna mreža u smislu Aneksa 9 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH itd., kako je to navedeno u citiranim tačkama 62. i 82. u Odluci broj U 1/11).
Ustavni sud u konkretnom slučaju smatra da su “šume i šumsko zemljište” “u svojini Republike”, kako je propisano osporenim članovima zakona, obuhvaćeni pojmom državne imovine kako je to navedeno u relevantnom dijelu Odluke broj U 1/11.
Na kraju, u članu 46. navedene odluke, “Ustavni sud ponovo naglašava da pitanje državne imovine nije riješeno još od dana stupanja na snagu Ustava BiH, tj. od 14. decembra 1995. godine”, te da “postoji istinska nužnost, a i pozitivna obaveza da BiH to pitanje riješi što je prije moguće”.
Uzevši u obzir navedene odluke Ustavnog suda BiH, tvrdnju Denisa Šulića da je Dejtonskim mirovnim sporazumom državna imovina data na raspolaganje Republici Srpskoj Istinomjer ocjenjuje neistinitom.
