Borba protiv poricanja genocida: Nastavak “Quo Vadis, Aida?” trebao bi biti igrani film o “Maršu smrti”

“Quo Vadis, Aida?” je prvi pokušaj da se kroz igrani film ispriča priča o genocidu u Srebrenici. Film koji je režirala priznata rediteljica Jasmila Žbanić, inspirisan je knjigom Hasana Nuhanovića “Pod zastavom UN-a – Međunarodna zajednica i zločin u Srebrenici”.

U početku su Nuhanović i Žbanić trebali zajedno raditi na ovom filmu, ali je saradnja prekinuta. Umjesto toga, njegova priča ispričana je kroz fiktivni lik prevoditeljice UN-a Aide Selmanagić, koja pokušava spasiti supruga i dvojicu sinova.

Žbanić je odlično prenijela u filmsku priču dane užasa i strave iz Srebrenice od prije 26 godina. Zauzimanjem UN-ove “Sigurne zone” Srebrenica od vojske bosanskih Srba, bosansko muslimansko stanovništvo osuđeno je na propast.

Enklavi u istočnoj Bosni, koja je bila pod opsadom i u kojoj je vladala glad od 1992. godine, general vojske bosanskih Srba Ratko Mladić zadao je smrtni udarac. Osvajanje Srebrenice od vojske bosanskih Srba značilo je da je bošnjačko muslimansko stanovništvo ostavljeno na milost i nemilost počinilaca genocida.

Suočeni s Mladićem i njegovim trupama, nekoliko hiljada Bošnjaka potražilo je utočište u krugu baze UN-a u Potočarima kod Srebrenice.

Ono što je trebalo biti najsigurnije mjesto u već proglašenoj sigurnoj zoni UN-a ispostavilo se samo usputnom stanicom na putu do polja smrti. Bošnjačko muslimansko stanovništvo iznevjereno je na nekoliko frontova.

Dugo očekivani zračni napadi NATO-a na snage bosanskih Srba oko Srebrenice nikada se nisu ostvarili. Prema nelogičnom aranžmanu, UN je imao takozvani mehanizam “dvostrukog ključa” – u osnovi veto – na zračne napade NATO-a u Bosni.

To što je najimpresivniji Savez u istoriji pristao na podjelu moći odlučivanja s birokratama UN-a po pitanju zračnih napada bilo je politički nedokučivo i vojno pogubno.

Holandski bataljon stacioniran u Srebrenici postao je oličenje UN-ove impotencije. Lutajući između uloge saučesnika i posmatrača, holandske trupe su bošnjačkim muslimanima pružale lažnu nadu i lažni osjećaj sigurnosti.

U vrijeme genocida lažni osjećaj sigurnosti može uljuljkati žrtve u donošenju odluka na osnovu onoga za šta bi se UN trebao službeno zalagati. S druge strane, desetine hiljada Bošnjaka odlučilo je krenuti kroz šumu na teritoriju pod kontrolom bosanske vlade, a jedan broj njih je uspio preživjeti.

Birokratska ravnodušnost prema genocidu koji se odvija zaslužuje posebnu naučnu i političku pažnju. U filmu “Quo Vadis, Aida?” holandski bataljon odbio je staviti članove Nuhanovićeve porodice na listu koja je mogla spasiti druge živote.

Holandske trupe, ne samo da nisu došle na ideju o dodatnim ili, ako je potrebno, izmišljenim spiskovima osoblja UN-a kako bi spasili više života, već su nepokolebljivo odbili očajničke pokušaje Hasana Nuhanovića da spasi užu porodicu.

Zloglasna fotografija komandanta holandskog bataljona u Srebrenici Thoma Karremansa, koji je s generalom Mladićem pio u julu 1995. godine dok se odvijao genocid, simbolizira “Dutchbat” i ulogu UN-a u Srebrenici.

U koprodukciji turskog državnog emitera (TRT), film “Quo Vadis, Aida?” je 9. februara ušao u uži izbor Akademije za filmsku umjetnost i nauku u kategoriji Međunarodni igrani film. Film je sada nominovan za dvije nagrade BAFTA – za najbolju režiju i najbolji strani film. Ukoliko film osvoji nagradu “Oscar”, to bi bilo od presudnog značaja za priču o Srebrenici.

Prikazivanje genocida u Bosni i Hercegovini na ekranu presudno je za dosezanje globalne publike, ali i u borbi protiv poricanja genocida, što je posljednjih godina posebno rasprostranjeno. Iako su knjige, akademski članci i novinski izvještaji koji kodifikuju genocid u BiH značajni, medij za dosezanje globalnog je igrani film. Najmanje tri druga aspekta genocida zaslužuju da budu ispričana u ovom formatu.

Nastavak “Quo Vadis, Aida?” trebao bi biti igrani film o “Maršu smrti” iz jula 1995. godine, kada su desetine hiljada Bošnjaka izbjegle iz Srebrenice i probile se kroz šumu na teritoriju pod kontrolom bosanskih vlasti. Pojedinačne priče preživjelih oduzimaju dah zbog njihove hrabrosti i otpornosti.

Više od dvadeset i pet godina nakon rata, još uvijek nema ozbiljnog igranog filma na engleskom jeziku koji govori o opsadi Sarajeva. Najduža opsada u modernoj istoriji dobro je dokumentovana, ali nije predstavljena u međunarodno nagrađivanom filmu.

I na kraju, dugometražni igrani film o strahotama koncentracijskih logora kojima su bosanski Srbi upravljali širom Bosne od 1992. godine naovamo već odavno kasni. Sudska svjedočenja, memoari i izvještaji američkih i evropskih novinara pružaju dovoljno materijala za prenošenje priče o koncentracionim logorima u Evropi na kraju 20. stoljeća.

(Ovaj članak je izvorno objavljen na engleskom jeziku pod naslovom “‘Quo Vadis, Aida?’: Telling the Bosnia genocide on screen”)

Anadolija