Elvir Šišić, rođeni Zeničanin, trenutno nastanjen u okolici Štutgarta za Senzor.ba je odlučio ispričati svoju životnu i poslovnu priču.
Elvir je 70% ratni vojni invalid, koji je 1995. godine odlučio napustiti rodnu Zenicu i trbuhom za kruhom, bez novca i poznavanja jezika, krenuti put Njemačke.
Kao vojnik, naviknut na borbu i snalaženje, nije mogao prihvatiti da živi na socijali, u izbjegličkom kampu sa lošim uslovima, te pronalazi prvi posao. Pet godina nakon toga, osniva vlastitu građevinsku firmu, potom i restoran. Međutim, nije sve išlo tako glatko.
Naime, tokom 27 godina života u Njemačkoj, Elvir je dva puta kretao, kako sam kaže, ispočetka. U tom periodu, dva puta je bankrotirao i izgubio dva braka. Danas je u sretnom braku u kojem ima četvero djece, vlasnik uspješne građevinske firme, a cjelokupnu priču i šta bi to poručio drugima iz ove perspektive pročitajte u nastavku:
“Moja poslovna priča započinje davne 1986., kad sam se poslije završene osnovne škole digao ruke od daljnjeg školovanja i sa svojih 15 godina počeo raditi na pijaci, boriti se i snalaziti na razne načine. Taj urođeni talenat za snalaženje me je mnogo puta spasio u ratu, gdje sam kao vojnik Armije BiH 2 puta ranjavan i kao 70% ratni vojni invalid 1995. godine napustio svoju domovinu i krenuo put Njemačke.
Ljeto 1995, suncem okupana Njemačka, gdje niko ne gladuje, gdje svi rade i ne puca se, bila je za mene RAJ. Prva viza mi je bila Duldung na 6 mjeseci i Abschiebung. Poslije borbe sam uspio dobiti produženje na godinu dana, te dobiti prvi posao preko socijale – čišćenje groblja za 2 marke po satu.
Za nekog malo, za mene ogromno. Kad dođeš iz rata, kad si sam bez ikog svog, sa svega 60 kg na 192cm, izbušen od gelera, bez zuba, fizički i psihički na kraju, ali naviknut na borbu, onda to vidiš kao priliku za novi početak. Dvije godine mi je trebalo samo da se riješim ratnih trauma i počnem voditi normalan život.
Poslije godinu dana rada preko socijale, nalazim posao u španjolskom restoranu kako bih dobio svoju prvu radnu dozvolu. Tu ubrzano učim Njemački i Španjolski. Dvije godine rada u tom restoranu sam iskoristio da naučim jezik, naučim kuhati mediteransku kuhinju, upoznam Gipsy Kingse, te se oženim Njemicom. Nisam tada znao da je posao kuhara kruh sa sedam kora.
Poslije otkaza u restoranu nalazim posao na baušteli kao pomoćni radnik. Godina dana teškog i iscrpljujućeg rada, za najnižu platu bila je prekretnica u mom životu. Odlučujem se dati otkaz i dva mjeseca poslije, nakon neuspješne potrage za normalnim poslom, odlučim da osnujem građevinsku firmu.
Tako sam 6. januara 2000. godine, sam sa starim autom i nešto sitno alata osnovao firmu, bez novca, bez radnika, bez iskustva, bez dobrog poznavanja posla i načina kako jedna firma u Njemačkog funkcioniše.
Jednostavno, nisam imao izbora, nisam imao šta ni da izgubim. Brak mi je već propadao, a ja sam od sedam sati ujutro do ponoći bio na baušteli, radio sam samcat. Kad mi je stigla prva faktura 15.000 DM za 20 dana posla, imao sam osjećaj da mogu brda pomjerati i da se ne trebam bojati, vec ići dalje jer Bog čuva hrabre. A iskušenja imamo svaki dan.
Nakon razvoda sa prvom suprugom, upoznao sam svoju sljedeću djevojku. Nakon raskida, pravimo restoran koji ona vodi, a ja sam sa firmom radio građevinske poslove po Saarlandu, Luxemburgu i Francuskoj. Tako je bilo sve do 2003. godine, kad se marka ukida i uvodi euro. Ta kriza mi dovodi firmu i restoran u stečaj, te odlazim iz Saarbrückena u Stuttgart.
Novi život, nova borba, sve ispočetka. Nista nije teško kad čovjek ima želju. Ponovo otvaram firmu, ogromna konkurencija, novi grad, novi ljudi.
Zasuci rukave, budi pametan i radi. Ponovo sam osnovao firmu, zaposlio ljude, kupio stan, opet se oženio, da bi opet, poslije 7 godina, izgubio sve – i brak, i firmu i stan. Ostali su mi samo veliki dugovi.
To me je primoralo da počnem još jedanput sve ispočetka. Šest godina sam radio da dugove otplatim i krenem od nule. I još jedanput sam uspio vratiti dugove, ponovo osnovati firmu, oženiti se i steći porodicu.
Danas, sa 51 godinu, okrenem se iza sebe i pogledam: 24 godine u BiH, 27 godina u Njemačkoj.
Od tih 27 godina svega 6 mjeseci sam proveo na socijali, 2 mjeseca sam bio nezaposlen i pune 23 godine svoj šef. Milionski promet, zarađeno i potrošeno. Dva puta sve gubio, ostajao sam s dugovima za vratom i počinjao ispočetka. Radi. Otplati dugove. Radi. Ulaži. Napreduj. Radi. Radi…
Danas imam malu građevinsku firmu. Odustao sam od velikih projekata i velikih rizika. Sa svojim saradnicima i kooperantima saniramo, renoviramo i modernizujemo stambene i poslovne objekte. Uz to i sam kupujem stare objekte, modernizujem ih po najvišim standardima i iznajmljujem.
Zadnje dvije godine ulažem znanje, rad i novac u nekretnine.. Za taj kratak period sam stekao osam poslovnih i stambenih jedinica koje su modernizirane i iznajmljene. Do 2025. nastojim zaokružiti na 20 jedinica.
Veliki ciljevi, veliki projekti zahtjevaju mnogo vremena, truda, pažnje. Ja svoje vrijeme radije provodim sa svojom suprugom i naših četvero djece, koji su mi najveća snaga i podrška u životu.
BiH je moja zemlja, moja domovina, moja krv. Uvijek joj se rado vraćam, ali u njoj živjeti ne bih mogao. Mladima bih preporučio da se bore, da ne odustaju, da im niko ne može reći TO NE MOŽEŠ.
Ako ja, kao 70% RVI sa završenom osnovnom školom u Jugoslaviji mogu u stranoj zemlji, bez poznavanja jezika, zakona i bez familije, prijatelja i ičije pomoći uspjeti, naći rješenje za sve, mogu i oni. Korak po korak, bez žurbe, jasno definisati ciljeve, što ih više postaviti, i tražiti način za njihovo ostvarivanje. Za sve ima rješenje.
Vjerujte u sebe, budite svoj najveći kritičar, radite na sebi, emancipujte se, napredujte. Budite kreator svoje sudbine, ne budite samo posmatrač, sve možete nadoknaditi sem izgubljenog vremena”.
