Biti stranac u jednoj ozbiljnoj fudbalskoj zemlji kao što je Njemačka i još pri tome bilježiti sjajne rezultate, definitivno nije mala stvar. Mersad Selimbegović je perfektno počeo novu sezonu u ‘Zweiti’. Sa svojim Jahn Regensburgom je proteklog vikenda razbio i Schalke te tako stigao do maksimalne četvrte pobjede i ujedno liderske pozicije na tabeli.
Uspjeh dodatno dobija na težini ako se zna da je Regensburgov tim jedan od najjeftinijih u 2. Bundesligi i kojem je primarni cilj opstanak. Svjestan je toga i sam Selimbegović koji ne dopušta da ga ponese euforija. Pogotovo jer je praktički tek na početku trenerske karijere. Posao u Jahn Regensburgu, gdje je ranije bio i igrač, prvi mu je u CV-u…
– Sezona u 2. Bundesligi možda nikada nije bila jača. Pogledajte, tu su Schalke, Hamburger SV, Werder, Nurnberg, Hannover… Ukupno 31 titula je danas u ligi. Privilegija je u takvom okruženju biti na vrhu, kaže skromni Mersad Selimbegović na samom početku razgovora za Reprezentacija.ba portal.
Gotovo niko nije očekivao da će Jahn Regensburg danas biti na vrhu i imati impresivnu gol razliku 12:1.
– Iako sam po prirodi opstimističan, priznajem da ni ja nisam mogao zamisliti ovakvo nešto. Iznenadili smo i nas i cjelokupnu fudbalsku javnost u Njemačkoj. U gradu je baš euforija, ali ne dozvoljavam ni sebi ni igračima da nas ovo ponese. Imali smo sreće u nekim utakmicama i momentima.
Postižemo golove na vrijeme, protivnik ne iskoristi svoje šanse, a mi kaznimo svaku grešku. O Bundesligi i bilo čemu drugom nam je zabranjeno razmišljati dok ne budemo imali 40 bodova i još barem 10 utakmica za odigrati. Dakle, glavni cilj je osigurati opstanak, ističe Selimbegović.
Selimbegović je pravi vojnik kluba. Osim što je u Regensburgu bio igrač, radio je još kao pomoćni trener i trener u omladinskom pogonu. Tu je od 2006. godine.
– Jedan sam od rijetkih koji je 15 godina u klubu bez prekida. Znate i sami da je u današnjem fudbalu to rijetkost. Danas Regensburg prolazi kroz najljepše dane i to me čini ponosnim, a sretan sam što sam tu bio i kada nije bilo bajno.
Pamtim vrijeme kada nam nisu mogli isplatiti plate, kada su nam isključivali struju i kada smo putovali na gostovanja po šest-sedam sati bez noćenja. A sada… Nikada u historiji Regensburg nije ubilježio četiri pobjede uzastopno i nije bio u četvrtfinalu DFB Pokala. Zbog svega toga danas uživam.
Od svih trenera u 2. Bundesligi, samo Selimbegović, Aleksej Špilevski i Stefan Kulovits nemaju njemačko državljanstvo.
– U trenerskom poslu je ogromna konkurencija i teško je svakom, bez obzira kako se zvao i odakle dolazio. Ja sam ovdje dobio veliku šansu i svaki dan se budim s idejom da budem bolji nego prethodnog.
Znao sam da me u Regensburgu cijene. Imao sam mogućnost i da idem u Koln sa bivšim trenerom, tada nisam ni znao da će mi ponuditi posao, a na kraju sam na iznenađenje mnogih odbio da idem u 1. Bundesligu. Vjerovatno su tada u Regensburgu procijenili da je došlo vrijeme da dobijem šansu. Da, bio sam iznenađen.
Mnogi će reći kako je Selimbegović jedini bh. trener na ozbiljnom nivou. Pitali smo ga zašto ih nema još.
– Eh, puno je tu faktora. Mora se poklopiti dosta stvari, kao, recimo, meni u Regensburgu. Meni općenito smeta što se u Bosni i Hercegovini premalo daje šanse našim trenerima, naročito onim mladim, a koji sigurno imaju kvalitet. Moramo početi cijeniti više svoje ljude. Mi kao da imamo neku grešku u sistemu.
Pogledajte Dudića, Uščuplića, pa Bubala iz Mostara… Oni sigurno mogu napraviti i veće stvari ako im se da šansa i vrijeme. Po meni nije do trenera već do ljudi koji odlučuju. Premalo je plana i vizije, sve zavisi od rezultata, a odluke se donose prebrzo, kaže Selimbegović za Reprezentacija.ba.
Smeta mu, kaže, još kako se u našoj zemlji radi s mladim fudbalerima. Veliki broj njih nestane sa scene.
– Za primjer ću uzeti Atletico Madrid. Njihov najbolji trener u omladinskom pogonu je već dugo tu i radi sa U14 selekcijom. U svijetu prepoznaju koji je trener tačno za koji uzrast i onda mu daju uslove da nema potrebe da razmišlja o nečem drugom, da za nekoliko stotina KM ide dalje… Kod nas su ljudi pod pritiskom, razmišljaju samo o rezultatu koji će ih odvesti dalje, a razvoj igrača je totalno po strani.
Ako igrate duge lopte sa U14 uzrastom i pritom vam je bitan samo rezultat, onda nećete ni razviti te igrače. Često se forsiraju oni koji su u svom uzrastu jači i veći od ostalih, oni sa većim talentom se zapostavljaju i onda kada se dođe do seniora nestaju sa scene i jedni i drugi.
Selimbegovićev put do uspjeha nije bio nimalo lagan. Kao 10-godišnjak morao je napustiti svoje ognjište zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu.
– Danas kada se gleda sa strane, mnogima ovo izgleda divno i krasno, ali samo ja znam koliko je put bio težak. Zbog rata u mojoj zemlji sam dva mjeseca proveo u šumi, hljeba nisam vidio, a ni pitke vode tri dana. Zbog svega toga danas znam cijeniti ovo što imam. Bilo je teških trenutaka i kasnije kada sam bio igrač.
Na vrhunsku karijere sam sa Regensburgom ušao u 2. Bundesligu, da bi potom morao da istu prekinem zbog bolova u leđima. U životu morate biti optimistični, najviše kada je najteže i kada ne vidite izlaz.
Nije mnogo bh. fudbalera prodefilovalo kroz Regensburg. Poslije Selimbegovića jedno vrijeme je tu bio i Azur Velagić, bivši defanzivac Olimpika.
– Koliko su mi interesantni igrači iz BiH? Ne bih odbio nijednog za kojeg sam siguran da nam može pomoći. No, mi imamo principe po kojem dovodimo. Ne plaćamo obeštećenje, a uslov je i da igrač poznaje njemački jezik. Samim tim već otpada veliki broj onih koji bi vjerovatno bili interesantni.
Neizostavna tema je bila i bh. reprezentacija. Sve je više onih koji bi voljeli jednog dana vidjeti ga u ulozi selektora.
– Reprezentaciju pratim onoliko koliko mi vrijeme dozvoljava, a to je vrlo malo. Mogu reći da protiv Francuske nismo izgledali nimalo loše, ta utakmica nam treba biti smjernica, ali treba nam i jedna pobjeda kako bi se popravila atmosfera. Selektor? Generalno, ne maštam ni o čemu u životu.
Trudim se raditi trenerski posao najbolje to mogu i razvijati se što više. Smatram da reprezentaciji trebaju iskusni i stariji treneri, ja sam još mlad i na početku, ali naravno da bi jednog dana bilo čast i zadovoljstvo biti u ulozi selektora. To je vrh karijere za jednog trenera. Ali, polako. Korak po korak.
Bh. stručnjak poručuje kako su rezultati Veleža na evropskoj sceni putokaz za ekipe u našoj zemlji.
– Velež je primjer kako se jedan klub može dignuti iz pepela. Ja sam igrao na terenu u Vrapčićima prije 20 godina, a danas kada pogledam slike iz Mostara, doslovno sam oduševljen. Znam kako je bilo prije i kako je sada. Na čelo kluba su došli ljudi s vizijom, koji su doveli neke stvari u red, kao i perspektivnog trenera kojem su dali ono najvažnije – vrijeme. Sada kada sam gledao Velež u Evropi, mogao sam ponosno reći da je to klub iz moje zemlje.
Bitno je da apetite ne povećavaju puno, da se postepeno nadograđuju i definitivno će još toga pokazati. Nema rezultata na brzinu. I što je najvažnije, jeste da su ljudi prepoznali ovaj rad. Vidjeli ste Grbavicu, crvenila se od Veležovih navijača koji su igrače nagradili aplauzom uprkos ispadanju. To je ono što i ja preferiram u Regensburgu. Kada znaš da si dao sve od sebe, nema ti ko šta prigovoriti.
Iako o tome izbjegava govoriti, Selimbegoviću je u životu mnogo važna vjera. Također, jedan je od osnivača i član odbora Bošnjačke kulturne zajednice u Regensburgu.
– Kada nešto radim, ne radim to da bi neko pričao o tome. Živim svoj živim. Lijepo je da u Regensburgu postoji takvo nešto kako bi naša djeca mogla učiti bosanski jezik, više o svojoj zemlji, kulturi… Inače trudim se da pomognem općenito zajednici u kojoj živim. Kako ljudima iz BiH, tako i komšijama Nijemcima, poručio je na kraju razgovora Mersad Selimbegović za Reprezentacija.ba, čovjek za kojeg će se tek čuti u trenerskom svijetu.
Priliku za nastavak fantastičnog niza Regensburg će imati u nedjelju kada gostuje St. Pauliju.
(Reprezentacija.ba)
