Obojici je ime Benjamin, ove godine su potpisali prve profesionalne ugovore u američkoj fudbalskoj MLS ligi, napadači su i na dresu nose broj 28. Iako se nikada nisu upoznali i članovi su različitih ekipa, njihove priče su po mnogo čemu slične.
I jedan i drugi su rođeni u Sjedinjenim Državama (SAD), gdje su im se roditelji zbog rata preselili iz Bosne i Hercegovine (BiH).
Benjamin Redžić je fudbaler kluba FC Dallas i uskoro će napuniti 19 godina. U SAD ga umjesto Benjamin zovu „Beni“, radi lakšeg izgovora.
„Moj tata je iz Skopja, a mama iz Bosne. Oni su došli ovdje i dobili mene i moju sestru“, kaže za Glas Amerike Redžić, dodajući da pokušava što češće ići u BiH, gdje ima mnogo rodbine.
Benjamin Kikanović ima 21 godinu, igra za San Jose Earthquakes, a zovu ga „Bendži“, također zbog lakšeg izgovora. Kaže da majka na početku nije bila sigurna oko dolaska u Ameriku: „Otac je rekao hajmo da probamo i ako ti se ne sviđa možemo se vratiti. Probali su i došli su ovdje u San Jose“.
Jedna sestra rođena je u BiH, a Benjamina i drugu sestru, bliznakinju, porodica Kikanović je dobila u SAD, gdje su odlučili da ostanu. Osim u San Joseu, živjeli su i u gradovima Boise i Sacramento.
Obojica mladih fudbalera su počeli rano trenirati, a presudan uticaj da izaberu baš taj sport imali su njihovi očevi, koji su igrali fudbal u bivšoj Jugoslaviji.
„Na početku to čak nije ni bio izbor. Čim sam prohodao lopta je bila u mojim nogama i zaljubio sam se u tu igru. Otac mi je zaista pomogao, gurao me i govorio je – ovo je ono što ćemo raditi“, kaže Redžić
Kikanović uz smijeh govori da mu se ljudi javljaju i govore da će biti dobar igrač ako bude kao otac: „On je dok sam bio mali uvijek s loptom, evo ti lopta, evo ti lopta – i baš bude tako i evo me sad igram. Ja znam da je njemu drago.“
Kikanović navodi da je do desete godine trenirao samo s ocem, a sa 16 je odlučio da će mu fudbal biti profesija. Nakon igranja na koledžu želio je da se takmiči na višem nivou te je potpisao za ekipu Reno iz drugog ranga fudbala u Americi. Reno je prije gašenja bio partnerski klub San Josea koji se takmiči u najjačoj američkoj MLS ligi. Prisjeća se da su pregovori na početku bili spori:
„Ja sam im rekao da imaju i drugi klubovi što me hoće. Ako ćete me uzeti – uzmite, ako nećete – nemoj moje vrijeme i vaše vrijeme da trošite. I dan prođe, oni zovu na telefon – hoćemo te. Sad sam ovdje“.
Ugovor je potpisao u februaru ove godine, a već je zabilježio nekoliko nastupa i postigao prvi gol, za kojeg kaže da mu je poseban drag jer ga je baš na toj utakmici uživo gledalo mnogo članova porodice.
Njegov tim je gubio 1-2, a nakon što je ušao 20 minuta prije kraja, prisjeća da se da gotovo i nije dobijao loptu, zbog čega je već znao šta će uraditi: „Dođe mi lopta, ja sam već stavio u glavu, kad dobijem loptu idem pravo na gol. I baš dođe lopta, ja okrenu se i prema golu i šut u gol bude.“
Trener ga je u narednoj utakmici stavio u prvu postavu, ali se povrijedio i još se oporavlja: „Nije mi lako, ja bih volio da igram, baš sam dobro igrao, ali tako je suđeno. Sad opet polako.“
U trenutku razgovora za Glas Amerike povrijeđen je bio i Redžić koji još nije debitovao u MLS-u: „U junu sam imao povredu zgloba. Doktori su to sredili i od tada sam na oporavku i rehabilitaciji. Sada sam blizu, za nekoliko sedmica bih se trebao vratiti na teren sa svojim saigračima“.
Redžić je član Dallasa od šeste godine, a u prošloj sezoni je igrao za njihov partnerski klub, North Texas, u trećem rangu u SAD. U aprilu 2021. je potpisao profesionalni ugovor za Dallas:
„To mi je značilo sve na svijetu. Nisam mogao vjerovati koliko sam sretan. Čekao sam na taj trenutak toliko dugo i tada sam osjetio da se stvarno mogu baviti time.“
Glas Amerike je obojicu fudbalera pitao da li bi nastupali za SAD ili za BiH.
Kikanović kaže da bi igrao za onoga ko ga prvi pozove, ali da bi volio da to bude BiH jer „uvijek je nešto drugačije u srcu“, dodajući da je u BH reprezentaciji konkurencija velika:
„Ima tu: ili hoćete ili nećete. Što se tiče toga ja bih volio igrati za BiH. Ali ne znam, vidjet ćemo šta će biti. Ja ću svoje raditi. Ako me zovu – zovu, ako me ne zovu – ne zovu.“
Za razliku od Kikanovića, Redžić je, osim za američke omladinske selekcije, prije dvije godine igrao dvije prijateljske utakmice za BiH. Kaže da još ne zna za koga bi nastupao kada bi dobio poziv u budućnosti: „Još sam mlad igrač i ima dosta toga oko čega moram odlučiti. Ali sve se svodi na to ko je pravi izbor za mene i ko u konačnici bude želio da igram njih.“
Prema Redžićevim riječima, boravak na pripremama BH reprezentacije je bio neobično, ali dobro iskustvo: „Na početku je bilo malo čudno jer je izgledalo kao da autsajder dolazi da igra za nacionalni tim. Ali kako se počinjete integrisati sa saigračima, sve počinje više izgledati kao da si kod kuće.“
Iako su profesionalni sportaši, nisu zanemarili školovanje.
„Meni je još važna škola, volim igrati, ali roditelji govore – moraš školu. Ovdje u Americi ako nemaš školu, teško ti je da radiš dobar posao“, navodi Kikanović.
„Još otkako sam bio mali usađeno mi je da su škola i obrazovanje na prvom, a fudbal na drugom mjestu“, kaže Redžić, kome je klub, zajedno sa dvojicom saigrača, nedavno na treningu organizovao uručenje srednjoškolske diplome. „To je bio veoma ponosan trenutak, posebno za moje roditelje, da me vide kako maturiram.“
Obojica imaju velike ambicije i u budućnosti bi voljeli igrati u Evropi.
„Ja sam dogurao ovdje do MLS-a, ali neću da ostanem ovdje, uvijek hoću da idem dalje, na bolju ligu“, kaže Kikanović. „Ali to puno ne razmišljam sada, sada sam došao ovdje, samo radim i šta bude-bude.“
„Svaki igrač sanja da igra za vrhunski tim, da se takmiči u Ligi šampiona, na Svjetskom prvenstvu i slično“, kaže Redžić. „Moj cilj u karijeri je da budem na najvišem nivou, igram najbolje što mogu, sa najboljim igračima oko mene, i jednostavno budem što je moguće bolji. Sada mi je glavni fokus na Dallas i da za njih igram što bolje.
Kikanović i Redžić se slažu u ocjeni da je kvalitet fudbala u SAD sve veći.
Kikanović objašnjava da se na prvi pogled čini da je igra spora, ali da se zapravo puno pažnje posvećuje fizičkoj pripremljenosti igrača, te da bez obzira na kvalitet i talenat, igrači ne mogu uspjeti ako ne rade na tome.
Redžić navodi da je infrastruktura veoma dobra, što je osnova za razvoj mladih igrača: „Igrači, treneri, liga, sve je mnogo razvijenije nego ranije. (…) Ljudi ovdje su se zainteresovali, stadioni su rasprodati, grade se novi stadioni”, prenosi Glas Amerike.
