Jozu Lovrenovića poznatog ovčara sa planine Vlašić prije nekoliko godina smo moj suprug Nedžad i ja upoznali, kako se to na Vlašiću kaže, na “šišanju ovaca” kod Dragana Vukovića koji je na Galici,na vrhu planine, napravio na svojoj pradjedovini kapelicu “Snježne Gospe”.
Ja sam bila u “potrazi” za psićem, ali da izričito bude vlašićki tornjak.
Piše: Azemina Smailbegović Mulahuseinović
Čuo je Jozo moju priču okrenuo se prema nama i reče: “Imam vam ja psa, treba da se ošteni uskoro, pa dođite kod mene ja ću vam pokloniti psa.
Bila sam presretna, a moj Nedžo je samo klimuno glavom.
Prošlo je neko vrijeme i mi smo u vrijeme proslave “Snježne Gospe” (prva sedmica avgusta) otišli na Galicu.
Mislili smo da ćemo do Lovrenovića stići običnim planinskim, seoskim putem, ali smo mi nabasali na neki džombasti put. Već smo silazili sa Vlašića i bili smo na Šešićkoj planini. Kada smo već bili odustali od svega ugledali smo prelijepi proplanak i uz krajičak šume nedovršenu kuću.
“Hajde, izvolite!”, povikaše domaćini u glas. Svi skočiše iza stola: Jozo sa ženom Anđelinim i djevojčicom Sarom, otac, majka, brat Ivo sa ženom, još nekih rođaka među kojima je bio i jedan Italijan sa zalizanom kosom i velikim satom na ruci.
Grlim se ja sa Anđelinom koju vidim prvi put i dajem Sari poklon.
Iznenađeni smo i Nedžo i ja koliko je ljudima drago što smo došli na njihov porodični ručak.
Ide sve redom – piće, ljetna supa, salata, cijelo jagnje na ražnju, pa kolači.
Odlazim sa Jozom da vidim njegovo stado koje broji oko 200 ovaca i onda se upućujem u štalu da biram štene. Svi su se šćućurili u jaslama, a ispred njih je njihova velika majka. Ne da ni da priđemo!
Reži, ne laje, a to je znak da joj ne smiješ prići.
Cijeli taj dan je Jozo pokušavao uzeti barem jedno štene da ga ponesemo, ali pas ni njemu nije dao da se približi mladim.
Kaže Jozo:”Donijeću ga kada porastu!”
Znala sam odmah da će svi ostati na Šešićkoj planini gdje su i rođeni.
Kada sam čula za nesreću da je Jozu napao medvjed i da se jedva izvukao iz njegovih kandži odmah sam nazvala njegovog brata Ivu.
Pored Joze je bio pas Medi koji se zaskočio na medvjeda. Napao ga je i počeo braniti gazdu.
Tornjaci su najvjerniji i najposlušniji psi koje znam.
“Moj brat Jozo je silazio sam sa planine. Vraćao je ovce sa zimine u Dželilovac (mjesto kod Turbeta gdje živimo). Na mog brata je naletio medvjed, rastjerao ovce i počeo trgati mog Jozu”, priča nam sav rastresen Ivo.
Nekako se Jozo izmaknuo, bio je priseban, uzeo je telefon i odmah nazvao svoje.
Istovremeno je trajala borba između Medija i medvjeda – krvoloka koji je Jozi potrgao nogu, ali na svu sreću doktori travničke bolnice su je spasili.
Ali, za Medija nije bilo spasa! Medvjed je nakon okršaja pobjegao.
Došli su spasioci, Jozu odvezli u bolnicu i oko ponoći okupili stado ovaca. Uz njih su bila još tri psa čuvara.
Pomislila sam: “Dobro je da Nedži i meni Jozo nije donio psa! Možda bi to bio Medi!”
