U novoj kolumni Dragan Markovina se referira na djelovanje i ulogu Mladena Naletilića Tute u “modernoj” Hrvatskoj koji je preminuo jučer.
“U jeku besmislenih svađa između premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića o tome tko bolje štiti interese Hrvata u Bosni i Hercegovini umro je ratni zločinac Mladen Naletilić Tuta.
Čovjek koji je u najgorim ratnim godinama sijao strah i trepet po Mostaru i ostatku Hercegovine, koji je osuđen jednako na sudu Republike Hrvatske za ubistvo u Širokom Brijegu, kao i na haaškom sudu za sve zločine koje je počinila njegova tzv. Kažnjenička bojna.
Ukratko, preminuo je čovjek koji predstavlja personifikaciju zla kojeg je provodio HVO u Hercegovini, u nastojanju da stvori etnički čistu Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu, a sve po političkim idejama Franje Tuđmana.
U Haagu mu se zdravlje čudesno poboljšalo
O tome da je Tuta bio dio sustava možda i najbolje svjedoče rečenice Slavenke Drakulić iz knjige ‘Oni ne bi ni mrava zgazili’, koju je napisala nakon boravka u Haagu, a objavila u sjajnoj biblioteci Feral Tribunea: “Dan je siv, kao što to često biva u ovom dijelu Europe.
Pada lagana kiša. Mlađi su momci izašli igrati odbojku. Što se sporta tiče, ni u tome nisu nacionalisti, igraju svi zajedno. Iako mu je više od pedeset godina, bosanski je Hrvat Mladen Naletilić Tuta najbolji odbojkaš.
Prije izručenja bio je proglašen tako bolesnim da ne može putovati u Haag. Ali kada je stigao u pritvor Scheveningen, zdravlje mu se čudesno poboljšalo. Izgleda da je Scheveningen dobar za zdravlje, gotovo kao toplice.”
Drugim riječima, nakon što je pod pokroviteljstvom države radio zločine u susjednoj državi, ista ta država uporno ga je pokušavala zaštititi pred haškim sudom, da bi se danas pravila da se ništa od toga nije dogodilo, a ponajmanje neki zločini.
U čitavoj svađi dvojice čelnih ljudi države o odnosu prema statusu Hrvata u Bosni i Hercegovini nemoguće je naići na ijednu stvarnu razliku, pa tako čak ni Plenković koji je prije par dana u Sarajevu pokušao diplomatski sanirati štetu nastalu nekontroliranim Milanovićevim izjavama i druženjem s Miloradom Dodikom, ni na koji način ne problematizira politiku Herceg-Bosne.
Svašta je on naveo tijekom posjeta, i glasanje Hrvata za nezavisnost Bosne i Hercegovine na referendumu, i pomoć toj zemlji i njenim izbjeglicama, ali ‘93. i ‘94. godina u Plenkovićevom, kao ni u Milanovićevom svijetu, jednostavno ne postoje.
Što je za Hrvatsku Mladen Naletilić Tuta?
I tako smo se na kraju vratili na početne Tuđmanove pozicije. Nakon što je Račan puhao na hladno i izbjegavao se baviti Bosnom i Hercegovinom, a Mesić postao zvijezda u Sarajevu, radeći sve da detuđmanizira Hrvatsku, Ivo Josipović je smogao snage i ideje da ode u Ahmiće i pokloni se tamošnjim žrtvama.
Što je, doduše, istog dana poništio rukovanjem sa Smiljkom Šagoljem na mostarskom sveučilištu, odnosno s čovjekom koji je bio medijski promotor projekta zbog kojeg se i morao pojaviti u Ahmićima.
No, u to doba, doista nitko bitan u zemlji nije dovodio u pitanje smislenost tog čina. Danas se pak Hrvatska pravi da ne postoji nikakav problem s politikom prema Bosni i Hercegovini devedesetih i kao da su loši odnosi i nepovjerenje između Hrvata i Bošnjaka pali s Marsa.
Stoga bi, prije zalaganja za logičnu ideju da bi Hrvati trebali birati svog člana predsjedništva, jednako predsjednik, kao i premijer, trebali odgovoriti na pitanje što je za Hrvatsku Mladen Naletilić Tuta?”, piše Markovina.
