“Ne bih o projektu srpski svet, jer on se nameće, ne bira se i ne odlučuje svojevoljno hoćeš ili nećeš u taj svet.
Podstiče se nacionalna homogenizacija, a znamo šta se dešava kad ostanemo mi okolo nas. Uostalom, povratak u prošlost”, piše Svetlana Cenić za magazin bh dani – oslobođenje.
Čini se da je Miloradu Dodiku produkovanje neprijatelja zvijezda vodilja.
Bez njih ne bi znao ni da postoji.
Jedan u nizu srpskih vođa kojem je osnovni politički alat da ubjedi svoje glasače da se ostatak sijveta udružio protiv njih, da su neshvaćeni, da ih niko ne sluša, da svijet hoće da ih ponizi i da su bahatost i pompeznost jedini načini kako se treba ponašati.
Tako sa ostatkom svijeta, a sa njim ponizno i rukoljubno.
Pri tome, cilj je onaj famozni konsenzus, ali svekolikog srpstva oko onoga što on hoće, kad hoće i kako hoće. Sve se radi na tome da se spriječi bilo kakvo neslaganje ili odstupanje.
Problem je što im i opozicija počesto ide naruku, pa se brišu razlike i uspostavlja taj željeni konsenzus. Kvaka je u tome što i najsurovija diktatura može da računa na široki konsenzus.
To blage veze nema sa demokratijom, jer demokratija znači nesaglasnost u zajednici slobodnih pojedinaca, znači javnu diskusiju u kojoj se smjenjuju saglasnost i nesaglasnost, čime se smanjuje pogubna uniformisanost ili sklonost ka njoj.
Doduše, moda je uniformisanosti i propisivanje legitimnosti, davanja isprava ko je pravi patriota (valjda ima krivi) i određivanje strane kojoj se treba prikloniti.
Takođe, za ostvarivanje prava obraćaš se svom vođi, nikako državi i njenoj instituciji. Podoban je čovjek bez identiteta.
Više ne brojim mitinge srpskog naroda s obe strane Drine od Miloševića do danas. Stalno je neka prijetnja, stalno neka opasnost, stalno neka ugroženost, a zapravo je razaranje vlastitog tkiva.
Kroz historiju smo se uvjerili da oružje i prijetnja nisu jedini načini da se prebrodi poraz i povrati dostojanstvo. Svijetli primjeri su Njemačka, Japan i Južna Koreja.
Njemačka i Japan su odustali od obnove vojne snage nakon poraza u Drugom svjetskom ratu. Ulagali su u industrijski razvoj. Dvadeset godina poslije rata našli su se među ekonomski jakima.
Južna Koreja se od sredine dvadesetog vijeka našla u traumatičnoj situaciji, nakon podjele.
Prvi susjed Sjeverna Koreja, na čijem je čelu komunistička dinastija, koja stalno prijeti, pa i nuklearnim oružjem, i to najviše upravo Južnoj Koreji.
Počevši od osamdesetih godina prošlog veka, Južna Koreja je krenula putem pluralističke i liberalne demokratije, jačanja industrije, a prioritet je bilo kvalitetno obrazovanje.
Danas ima jednu od najobrazovanijih populacija na planeti i konstantno diže standard svojih stanovnika. Uspješno konkuriše u tehnologiji i Americi i Kini.
Često guta knedle zarad mira svojih stanovnika, balansirajući između Washingtona i Pjongjanga, Washingtona i Pekinga, Tokija i Pjongjanga.
A to, priznaćete, nije nimalo lako. Vjeruju da će se jednog dana sigurno spojiti sjever i jug, odnosno da će biti samo Koreja, baš kao što je Njemačka dočekala da se spoje Istok i Zapad.
Srbija misli da balansira između Istoka i Zapada, no ne mogu se obećanja davati na sve strane, najčešće kontradiktorna i nespojiva.
Posebno ne otkako je Rusija napala Ukrajinu, a Evropska unija i Amerika zbijaju redove. Budni su i Istok i Zapad, a Vučić nije Tito, već slamka međ’ vihorove. Slijedom logike, ako je on slamka, šta je tek Milorad Dodik?!
Potrebne su dramatične promjene, jer slika je toliko izvitoperena da sitne promjene ne znače ništa. Ali, što je veća nejednakost u imovini i prihodima unutar tog srpskog sveta (a i šire), utoliko su promene teže.
Smanjenje nejednakosti nije samo ekonomsko pitanje, već pitanje opstanka i funkcionisanja demokratije. Otkud tolika nejednakost i neravnopravnost?
Pa, biće da je profitabilno ovo produkovanje neprijatelja i priča o ugroženosti i neshvaćenosti. Sve dok se ne probude Istok i Zapad..
