Dok nas plaše ratom, “on uveliko traje”. I izgubili smo ga, jer sudjelujemo u njemu, podijležemo strahu, svrstavamo se i pljujemo jedni na druge. Puna nam usta “naroda”, to je nešto iznad nas samih, nešto ispravno, a pojma nemamo po čemu.
A “narod” nikada nije “ja”, već samo “mi” ili “oni” i pristalice vođa pretenduju na zvanje naroda. Ja, na primer, nisam taj narod, jer ne mislim kao samoproglašeni vođa, onaj što prisvaja to “mi”. Iza njega je lako sakriti se i urlati o tom “mi”. Biti u masi, piše Svetlana Cenić.
Gledamo se u iskrivljenom ogledalu. Istoriju oživljavamo osjećajući je na vlastitoj koži, a zove se politika i nemoguće je ignorisati. Čak i onima koji kažu da ne gledaju vesti, ne čitaju portale ili novine. Onda nemo trpe posljedice loših odluka onoga što se zove politika. Kupuju, na primer, zalihe ulja i brašna.
U strahu. Više niko ne razmišlja o koroni, koja i dalje ubija. Nema više zavjereničkih priča o 5G mreži, harpovima i čipovanju. Sad su samo pitanja hoće li biti svjetskog rata, hoće li iz Ukrajine stići ovdje, hoće li Srbija napasti Bosnu i Hercegovinu po nalogu Putina, šta će uraditi NATO i da li ostati, ili odmah bježati.
Dodik poručuje NATO-u: “Ukoliko zaista žele da pomognu, onda je rješenje da se svi uzdrže od miješanja u unutrašnja pitanja BiH i tako praktično pokažu da poštuju njen suverenitet”. Odnosi li se to i na Srbiju i Rusiju?
Čović nije podržao zaključke delegata Denisa Bećirovića kojima je od Saveta ministara zatraženo potpuno usklađivanje politika, mjera i stavova sa službenim stavovima EU o agresiji Ruske Federacije na Ukrajinu. Ima li u tom podršku vlasti u Hrvatskoj, na koju se konstantno naslanja i u pregovorima o izmjenama Izbornog zakona? Za koje se sad kažu da su propali, uzgred budi rečeno.
Izetbegović kaže: “Ukrajinci imaju hrabre vođe, spremne da ostave život, onako kako smo i mi bili spremni ovdje u Sarajevu da položimo živote braneći slobodu. Ukrajina će se obraniti i mislim da će obraniti i nas tom svojom spremnošću na borbu”.
Koga, gospodine Izetbegoviću, ako te vođe naroda, šta god to značilo, imaju potpuno različit stav? I to navijački. Gdje je tu država, gdje njen suverenitet? I gdje je tu taj narod ili narodi?
Valja se pogledati u ogledalo i vidjeti da je najjasnija podjela na sluge i gospodare. Teško je priznati sebi da si samo sluga gospodarima rata, straha i podjela, da nisi čak ni gospodar samog sebe. Jer, nem si na sve, sem ako djeluješ iz anonimnosti i mase
I gdje je tu uopšte život? Ili ga se većina odrekla i vrijeme mjeri od buđenja do večernjeg navijanja sata i razmišljanja da li bi trebalo još kupiti brašna, ulja i sipati goriva u kanistere za ne daj bože.
Možda i neka sveća ili gas-lampa. Čekati šarenu lažu o ukidanju akciza na naftne derivate i nižu stopu PDV-a na hranu. Crkni magarče do zelene trave – po ko zna koji put. Objašnjavati bilo šta – osjetila na svojoj koži – znači samo navlačiti neprijatelje, koji uvijek više vole lijepu laž, nego činjenice.
A vođe i dalje nameću buru skandala i čim se zaboravi jedno, aktivira se novo poniženje.
Nije važno protiv koga je usmjereno. Jedite manje, vozite manje, rađajte više, ne pitajte ništa, ne sumnjajte ni u šta što vam se servira, ne provjeravajte poštenje voljenih vođa, ne pitajte za odgovornost, stalno iskazujte lojalnost i ne preispitujte ništa što pregovaraju, dogovaraju i za šta one druge optužuju.
Udahneš do izbora, izdahneš poslije njih, ali apatija se nastavlja, kriza melje, a strah od rata ubija i posljednje napore da se nešto promjeni. Obloženi debelim slojem nacionalne ideologije i velikih narativa.
Nije dovoljno za razumijevanje kakva je vlast zapitati se ko ima koristi od stalnih podjela po nacionalnosti, na lijeve i desne, legitimne i nelegitimne, patriote i izdajnike.
Valja se pogledati u ogledalo i vidjeti da je najjasnija podjela na sluge i gospodare. Teško je priznati sebi da si samo sluga gospodarima rata, straha i podjela, da nisi čak ni gospodar samog sebe. Jer, nem si na sve, sem ako djeluješ iz anonimnosti i mase. I za kafanskim stolom, eventualno.
Da bi se desilo nešto drugačije, potrebno je vidjeti da gospodari odluke koje su donijeli na autoritaran način lažno predstavljaju kao objektivno iznuđene i koje ne dopuštaju alternativu.
Zato nam je i demokratija samo prividna, narod kao fol demokratski bira ono što je nacionalna politička elita već odlučila na nedemokratski način. Kako je to Orwell (1984) rekao: “Jednoga lijepog dana partija će objaviti da su dva plus dva jednako pet, i vi ćete u to morati da povjerujete”.
I zato gubimo i ovaj rat. Ni želje, ni snage, ni hrabrosti da se prizna da je alternativa svaki pojedinac koji je spreman da glasno kaže da su dva i dva četiri, a nikako nacionalnih ili partijskih pet. Ali, gdje je ono “ja” ako nije gospodarevo? U tom grmu se sakrio zec. Pardon! Sluga..
